Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-812/08 (Mldb. G. S.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-812/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 812/08, rješavajući apelaciju mldb. G. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. G. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000928 od 25. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-588/05 od 21. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mldb. G. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa zakonski zastupnik Niko Stojić, a njega Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 13. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000928 od 25. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-588/05 od 21. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-5/01-Č od 13. decembra 2004. godine usvojen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva i obavezana Osnovna škola Čerin (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime nematerijalne štete koju je apelantica pretrpjela isplati apelanticinom ocu kao zakonskom zastupniku ukupan iznos od 10.250 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka.

3. U postupku pred Općinskim sudom utvrđeno je da se 8. juna 2000. godine na školskom igralištu tužene dogodila nezgoda koju je uzrokovao pad gola na apelanticu koja je tada zadobila teške tjelesne ozljede. Utvrđeno je da je apelatnica u vrijeme nezgode imala pet godina i da se na igralištu koje služi za održavanje nastave fizičkog obrazovanja učenika koji idu u predmetnu školu, igrala oko pokretnog gola sa drugom djecom i bratom kojem je bilo 12 godina. Djeca su se igrala sa mrežom gola vukući je u vis nakon čega se gol težine preko 10 kg pomaknuo i pao na apelanticu. Općinski sud je, također, utvrdio da je gol, koji je inače pokretan, i ranije više puta padao ali da tada nije bilo povrijeđenih.

4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da predmetni gol ne bi bio opasna stvar u smislu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) da je bio pričvršćen za betonsku podlogu i ukoliko služi namjeni za koju je postavljen - fizičko obrazovanje djece uz nadzor nastavnika fizičkog obrazovanja. Međutim, Općinski sud je zaključio da predmetni gol nije bio pričvršćen i da nakon nastave u školi nije bilo niti još uvijek ima stražara koji čuva školu i prostor oko škole. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je postojala mogućnost da se gol koristi na način na koji su ga djeca u igri i koristila - nesmotreno i ne prema njegovoj namjeni, te da, s tim u vezi, predmetni gol predstavlja opasnu stvar. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je tužena odgovorna za nastalu nesreću u omjeru od 50% jer je nedvojbeno da postoji i odgovornost apelanticinih roditelja u omjeru od 50% jer su propustili vršiti nadzor nad petogodišnjim djetetom i dopustili da bude pod nadzorom, također, malodobnog brata.

5. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj GŽ-588/05 od 21. juna 2005. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tačan zaključak prvostepenog suda da predmetni gol može biti opasna stvar u smislu ZOO-a ali da u konkretnom slučaju to nije bio budući da ne postoji uzročna veza između radnje tužene i opasne stvari. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 177. ZOO-a propisano da se imalac opasne stvari može osloboditi odgovornosti pod uvjetom da dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji je van stvari. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju šteta nastala izričitom krivicom roditelja malodobne apelantice koja je imala samo pet godina i bila na igralištu bez nadzora roditelja. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticina povreda rezultat isključivo propusta roditelja da vrše nadzor nad apelanticom, te da nema adekvatne uzročnosti u smislu člana 173. ZOO-a zbog čega je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu.

6. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000928 od 25. novembra 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor revizije o povredama odredaba parničnog postupka jer su ovi navodi samo paušalno istaknuti bez navođenja razloga i povreda koje su učinjene. Prema zaključku Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo jer za štetu nastalu padom gola ne odgovara njen imalac po pravilima odgovornosti za štetu od opasnih stvari već lice koje je gol srušilo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je u okolnostima konkretnog slučaja kada se djevojčica od pet godina igrala bez nadzora roditelja u grupi djece (ganjajući se oko gola a onda vukući mrežu uslijed čega je gol pao) i u igri povrijedila nedvojbeno da je sporna šteta nastala od uzroka koji se nalazi van stvari. Pri tom je Vrhovni sud naveo da neukopavanje gola ne predstavlja odštetnu odgovornost tužene.

7. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je u svakom slučaju tužena odgovorna za štetni događaj jer je zakonskim odredbama propisano da imalac opasne stvari odgovara za štetu koja od te opasne stvari nastane. Apelantica smatra i da je imalac opasne stvari dužan učiniti sve kako bi spriječio nastanak štete od opasne stvari i da je tužena bila dužna fiksirati gol štange budući da je mogla očekivati da padom može izazvati povrede djece. Osim toga, apelantica navodi da je, suprotno zaključcima iz osporenih presuda, razumno prihvatiti «da se djeca igraju upravo u školskim dvorištima jer se to smatra najsigurnijim mjestom za igru pa na tom mjestu nije ni potreban poseban nadzor roditelja».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-812/08 (Mldb. G. S.) | Sudska praksa | Aktio