Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/10 (A. B.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-849/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 849/10, rješavajući apelaciju Angeline Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Angeline Blagojević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001241 od 3. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1831/05 od 18. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1228/02 od 22. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Angelina Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001241 od 3. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1831/05 od 18. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
1228/02 od 22. februara 2005. godine. Apelantica je 14. maja 2010. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Gž-1831/05 od 18. maja 2009. godine do okončanja postupka povodom apelacije.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1228/02 od 22. februara 2005. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je Dušan Božić (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) zaključio pravno obavezujući kupoprodajni ugovor prije 6. aprila 1992. godine sa SSNO Beograd - Vojno-stambeni fond JNA Beograd, Odjeljenje u Sarajevu, kojim je otkupio stan u ulici Čekaluša broj 21/I, čije su karakteristike detaljno navedene u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelantica je, također, tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) dužna da trpi i prizna da se na osnovu presude izvrši prijenos prava vlasništva sa tužene na apelanticu sa dijelom 1/1 ili da će u protivnom donesena presuda biti osnov za upis tog prava. Navedenom presudom je odbijen i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tužena tražila da joj apelantica preda u posjed i raspolaganje predmetni stan.
3. U obrazloženju presude navedeno je da je postupku utvrđeno da je apelanticin prednik bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da je 1991. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana iz stambenog fonda JNA, te da je apelanticin prednik umro 9. novembra 1992. godine. Dalje, utvrđeno je da je apelanticina kćerka zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa suprugom apelanticinog prednika 15. januara 1997. godine, koja je umrla ubrzo nakon potpisivanja navedenog ugovora. Na apelanticin prijedlog, dopunskim rješenjem u ostavinskom postupku je utvrđena naknadno pronađena zaostavština apelanticinog prednika u vidu prava i obaveza iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, čijim je nasljednikom drugog nasljednog reda proglašena apelantica. Međutim, utvrđeno je da apelantica u toku postupka ničim nije dokazala postojanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana niti je takav ugovor pronađen ni zaveden u dokumentaciji u Komandi garnizona, Odsjeku za garnizonske poslove Beograd, čemu je svjedočila i potvrda navedene komande od 14. aprila 2000. godine. Općinski sud je, također, naveo da je na osnovu potvrde JU «Garant banke» a.d. utvrđeno da u njenoj evidenciji nema uplate vezane za kupovinu predmetnog stana na ime i u vezi sa matičnim brojem apelanticinog prednika. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
4. Između ostalog, Općinski sud je odbio i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je traženo da apelantica tuženoj preda u posjed predmetni stan. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelantica nije bespravni korisnik predmetnog stana. Pri tom je Općinski sud naveo da je apelanticina kćerka imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa suprugom apelanticinog prednika, a budući da je apelantica član njenog porodičnog domaćinstva i zajedno žive u predmetnom stanu, to apelantica i njena kćerka stan koriste temeljem predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.
5. Protiv navedene presude apelantica i tužena su izjavile žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1831/05 od 18. marta 2009. godine kojom je žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je utvrdio da je apelantica dužna u roku od 30 dana predati predmetni stan u posjed tuženoj slobodan od ljudi i stvari. Apelanticinu žalbu Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, prema obrazloženju Kantonalnog suda, članom 46. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da su se stanarska prava mogla stjecati do 6. decembra 2000. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo i da je članom 6. Zakona o stambenim odnosima bilo propisano da se na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju stanarsko pravo moglo steći življenjem u ekonomskoj zajednici nakon proteka roka od pet godina. Kako je apelanticina kćerka zaključila i 27. januara 1997. godine u nadležnom sudu ovjerila ugovor o doživotnom izdržavanju sa suprugom apelanticinog prednika, proizlazi da u konkretnom slučaju do 6. decembra 2000. godine, do kada su se mogla stjecati stanarska prava, nije protekao rok od pet godina na osnovu kojeg je mogla steći stanarsko pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da su apelantica i njena kćerka bespravne korisnice predmetnog stana i obavezao ih je da predmetni stan predaju tuženoj.
6. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001241 od 3. decembra 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je, u vezi sa navodom revizije da tužena nije legitimirana u konkretnom sporu već da je to samo država BiH, navedeno da je ovaj navod neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je ukidanjem entitetskih ministarstva odbrane i ustanovljavanjem takvog ministarstva na nivou BiH, te donošenjem Zakona o odbrani BiH, propisano da legitimacija za rješavanje svih pitanja vezanih za odlučivanje o imovini bivše JNA, koja su ranije prenijeta na entitete, a prije svega pitanja vezana za stanove kojima je raspolagala bivša JNA, pripada entitetima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je neosnovan navod revizije vezan za utvrđenje Kantonalnog suda da su apelantica i njena kćerka bespravne korisnice predmetnog stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava imajući u vidu da apelantica nije dokazala da je njen prednik bio vlasnik spornog stana niti je njena kćerka, kao nositeljica zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, prema tom osnovu stekla stanarsko pravo do zakonom propisanog roka.
7. Apelantica smatra da su joj navedenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da su drugostepena i reviziona presuda nepravilne jer njena kćerka nije bila stranka u predmetnom postupku a presude se u svojim razlozima, prema njenom mišljenju, odnose na njenu kćerku. Dalje, apelantica smatra da tužena-protivtužiteljica nije legitimirana u ovom sporu već da je to isključivo država BiH budući da je osnivanjem Ministarstva odbrane za pitanja sukcesije bivše JNA nadležna država. S tim u vezi, apelantica smatra i da su sudovi povrijedili i načelo dispozitivnosti stranaka jer su predaju spornog stana dosudili Federaciji, s tim da su prethodno sami izvršili preinaku tuženog te je «umjesto Federalnog ministarstva odbrane označena Federacija BiH». Apelantica smatra da je drugostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze budući da je taj sud dao novu ocjenu činjenica bitnih za predmet ali nije dopustio neposredno raspravljanje.
8. Također, apelantica smatra da je: «…revizioni sud nekritički podržao potpuno protivrječne dijelove drugostepene presude», pa s tim u vezi, apelantica smatra da je reviziona presuda nerazumljiva. Prema apelanticinim navodima, pogrešan je stav sudova da njena kćerka nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu jer je, bez obzira na to što je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 1997. godine, ona sa apelanticinim prednikom i njegovom suprugom živjela od prije rata u periodu dužem od 10 godina. Apelantica smatra da su sudovi trebali voditi računa o činjenici da je proglašena zakonskom nasljednicom svog prednika u pogledu prava i obaveza vezanih za sporni stan, te da: «…sama činjenica da je prednik apelantice uplaćivao doprinose za stanogradnju ukazuje da je postao vlasnikom stana». Prema apelanticinom mišljenju, sudovi su donijeli predmetne odluke i: «…iz razloga što je ona srpske nacionalnosti» jer joj je poznato da je dvojici Bošnjaka bio omogućen otkup stanova: «…kod identične situacije kakva je njena». Također, apelantica smatra da su joj sudovi morali utvrditi povredu prava na dom uzimajući u obzir i da je slijepa osoba kojoj je neophodna tuđa njega te da iseljenjem iz predmetnog stana neće imati mjesta za život, pa traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo eventualno rješenje o deložaciji budući da: «…ima informaciju da je tužena pokrenula postupak za izvršenje osporenih presuda».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
13. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije jeste utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelanticin «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu prema kojoj je domen člana 8. Evropske konvencije proširen i na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99), kao i na stav da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se apelantica u sporni stan uselila 2004. godine i da u predmetnom stanu živi i danas kao u svom domu kao član porodičnog domaćinstva svoje kćerke, te da nedvojbeno ima namjeru da i dalje živi u predmetnom stanu. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na «mirno uživanje doma».
15. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje u apelanticin dom bilo «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa zakonom i «neophodno u demokratskom društvu» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da apelanticin prednik nikada nije zaključio kupoprodajni ugovor vezan za predmetni stan niti je platio kupoprodajnu cijenu stana već da je samo 1991. godine podnio zahtjev Stambenom fondu JNA za otkup predmetnog stana. Iz navedenog proizlazi da apelanticin prednik, a ni kasnije njegova supruga, nisu stekli pravo vlasništva na predmetnom stanu, što znači da apelantica nije mogla niti naslijediti nikakva prava i obaveze iz nepostojećeg kupoprodajnog ugovora. Osim toga, ni apelanticina kćerka koja je 1997. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa suprugom apelanticinog prednika (koja je umrla iste 1997. godine) nije stekla stanarsko pravo shodno citiranim odredbama člana 46. Zakona jer do 6. decembra 2000. godine nije protekao rok od pet godina propisan članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Prema tome, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom na to da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama.
16. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelanticino pravo predstavljalo mjeru koja je bila «neophodna u demokratskom društvu», tj. da li je za to miješanje postojao «javni interes» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije i da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog i javnog interesa. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju javni interes koji se osporenim odlukama želio postići zaštita imovinskih prava tužene u ovom postupku, a to je nesumnjivo «javni interes» iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije koji dopušta miješanje u pravo na mirno uživanje doma. Dalje, Ustavni sud smatra da je preduzetim mjerama uspostavljena i pravična ravnoteža između suprotstavljenih apelanticinih interesa i «javnog interesa» kojem se težilo s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da apelantica nije stekla pravni osnov da se utvrdi da joj pripada pravo vlasništva na predmetnom stanu, odnosno da nesmetano nastavi koristiti sporni stan, što je bila suština njenog tužbenog zahtjeva koji je rezultirao osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na dom ispunilo i zahtjev proporcionalnosti, odnosno da je bilo «neophodno u demokratskom društvu», kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije.
17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa povredom prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi njeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
18. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
19. Ustavni sud zapaža da se apelanticin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njene «postojeće imovine», već se apelantica pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u vezi sa predmetnim stanom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala «ostvariv zahtjev», ali je morala dokazati postojanje kupoprodajnog ugovora vezanog za predmetni stan, odnosno da je njena kćerka temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će sa svojim tužbenim zahtjevom uspjeti s obzirom na to da je znala da predmetni kupoprodajni ugovor ne postoji, odnosno da njena kćerka nije ispunila zakonom propisan uvjet - rok koji je bilo potrebno da protekne nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju sa suprugom apelanticinog prednika da bi stekla stanarsko pravo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu «imovinu» koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
21. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na imovinu i dom. U vezi s tim, apelantica navodi da je diskriminirana na nacionalnoj osnovi kao pripadnica srpskog naroda jer: «…pouzdano zna da su pripadnici bošnjačke nacionalnosti imali u ovakvim slučajevima pravo na otkup stana». S obzirom na to da apelantica osim paušalnih navoda o diskriminaciji nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana na nacionalnoj osnovi, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović