Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-231/08 (S. L. a.d. Kostajnica)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-231/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 231/08, rješavajući apelaciju S. L. a.d. Kostajnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. L. a.d. Kostajnica podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-

06-000 828 od 22. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-P-06-000 063 od 26. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. L. a.d. Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kostajnice, koju zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnijela je 17. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 828 od 22. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog sudu u Novom Gradu ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-06-000 063 od 26. septembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000 063 od 26. septembra 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice Božene Račić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se poništi apelantičino Rješenje broj 07-01/2005 od 28. marta 2005. godine kao nezakonito, te da se apelantica obaveže da tužiteljicu vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i apelantičinim potrebama. Dalje, istom presudom je obavezana apelantica da tužiteljici isplati naknadu po osnovu neisplaćenih plaća u iznosu od 250,00 KM mjesečno počev od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na posao sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos počev od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Zatim, apelantica je obavezana da nadležnom fondu penzijsko-invalidskog osiguranja uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na ime tužiteljice i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka.

3. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa, tj. odlučivanje o zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu, vraćanju tužiteljice na posao i isplata plaća po osnovu nezakonitog otkaza ugovora o radu. Raspravljajući o tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da je tužba blagovremena, u smislu odredbe člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 39/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), a da je apelantica, donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici zbog navršenih 35 godina penzijskog staža, postupila suprotno odredbi člana 112. stav 1. tačka 4. ZOR-a. Iz tih razloga, Osnovni sud je utvrdio da je predmetno rješenje nezakonito, pa ga je poništio i naložio apelantici da tužiteljicu vrati na rad, u smislu odredbe člana 117. stav 1. ZOR-a. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da je nezakonitom odlukom o prestanku radnog odnosa apelantica onemogućila tužiteljicu da radi i ostvaruje zaradu, čime je tužiteljica pretrpjela štetu u vidu izgubljene zarade u visini od 250,00 KM mjesečno. Osnovni sud je dosudio tužiteljici ovu naknadu u skladu sa postavljenim zahtjevom i kamatom na navedeni iznos od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa do isplate, u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96 – u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Odlučujući o visini naknade plaće u spornom periodu, sud je prihvatio kao dokazan mjesečni iznos od 250,00 KM koji je utvrđen tokom dokaznog postupka saslušanjem parničnih stranaka i uvidom u obračun penzijskog osnova za tužiteljicu Fonda PIORS - Filijala Prijedor broj 0001039504164 od 8. novembra 2005. godine. Odlučujući o kamati, Osnovni sud je dosudio kamatu na pojedinačne mjesečne iznose počev od dana dospijeća za svaki pojedinačni mjesečni iznos s obzirom na to da plaće imaju karakter obročnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca. Osnovni sud je tako odlučio imajući u vidu Zakon o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik RS» broj 19/01), kao i odredbu člana 277. ZOO koja propisuje da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i kamatu. I konačno, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje tužiteljice, sud je dosudio njihovu isplatu imajući u vidu da uplatu doprinosa može tražiti radnik od poslodavca kod nadležnog suda i da je aktivno legitimisan da traži od suda da apelanticu obaveže da joj uplati doprinose, imajući pri tome u vidu odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 828 od 22. decembra 2007. godine prvostepena presuda je djelimično preinačena u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plaća, tako što je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu po osnovu neisplaćenih plaća u iznosu od 250,00 KM mjesečno počev od 1. aprila 2005. godine, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Kako je tužiteljici doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i zasnovana na odredbama člana 112. stav 1. tačka 4. ZOR-a i člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naime, članom 112. ZOR-a je propisano da ugovor o radu prestaje da važi kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Dalje, članom 46. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju je propisano da pravo na starosnu penziju stječe osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Zbog izloženog, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda kojom je poništeno predmetno rješenje kao nezakonito i naloženo apelantici da vrati tužiteljicu na rad pravilna i zakonita, i Okružni sud ju je u cijelosti prihvatio. Međutim, kako je naveo Okružni sud, tužiteljica u prvostepenom postupku nije izvodila dokaze radi utvrđivanja relevantnih činjenica za usvajanje njenog zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade u periodu od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na posao. Zbog toga je prihvaćen kao osnovan apelantičin žalbeni navod da se u parničnom postupku primjenjuje raspravno načelo, po kojem stranke, a ne sud, imaju inicijativu za izvođenje dokaza kojim se utvrđuju činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, odnosno da tužiteljica nije pružila sudu dokaze na okolnost visine prouzrokovane štete u vidu izgubljene zarade. Zbog izloženog, Okružni sud je usvojio apelantičinu žalbu u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog izgubljene zarade i preinačio prvostepenu presudu tako što je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen, sve u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS» broj 53/03: u daljnjem tekstu: ZPPRS).

6. Apelantica smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a ne o povredi prava iz radnog odnosa. Dalje, u ovom postupku sud je, kako navodi apelantica, odlučivao i o uplati doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dakle, o pravnoj stvari koja je u nadležnosti Fonda PIORS. Apelantica je tokom cijelog postupka dokazivala da je uplatila sve doprinose u skladu sa zakonskim propisima. Također, u konkretnom slučaju se ne može primjenjivati član 117. ZOR-a jer se ne radi o otkazu ugovora o radu, već o prestanku ugovora o radu iz zakonom propisanog razloga, pošto je radni odnos prestao u skladu sa odredbom člana 112. ZOR-a. Apelantica, takođe, smatra da je tužba neblagovremena, jer je podnesena 28. marta 2006. godine, a tužiteljica je rješenje o prestanku radnog odnosa primila 28. marta 2005. godine. Osim toga, apelantica prigovara i na način kako su utvrđivane činjenice u predmetnom sporu, kao i na primjeni materijalnog prava, smatrajući stavove u presudama oprečnim i nedokazanim. Apelantica navodi da je pravilno utvrdila penzijski staž tužiteljice jer je kod organa PIO to prethodno provjerila prije nego što je donijela rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljice. Zbog svih iznesenih razloga, navedenim presudama sudova je povrijeđeno apelantičino pravo na pravičan postupak, jer su činjenice očigledno pogrešno utvrđene, radi se o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i apelantica «stoga nije ravnopravna sa drugim licima u istim ili sličnim sporovima». Redovni sudovi, kako navodi apelantica, nisu obrazložili u čemu vide nezakonitost osporenog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljice. Na osnovu svega navedenog, apelantica traži da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju, poništi osporene presude, te poništi Presudu Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 828 od 22. decembra 2007. godine u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Posebno, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje tužiteljice, sud je dosudio njihovu uplatu imajući u vidu da uplatu doprinosa može tražiti radnik od poslodavca kod nadležnog suda i da je aktivno legitimisan da traži od suda da tuženu obaveže da mu uplati doprinose. Obrazlažući pravo tužiteljice da traži sudsku zaštitu za uplatu doprinosa iz radnog odnosa, Osnovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine u kojoj je navedeno sljedeće: « [...] zaključenjem ugovora o radu nastaje obvezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Članom 102. Zakona o radu se zaposleniku daje pravo da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može zahtijevati zaštitu i pred nadležnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant aktivno legitimiran da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog» (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 33, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 60/05). Ustavni sud se u tom dijelu u cijelosti poziva na obrazloženje iz svoje citirane odluke.

11. Konačno, Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-231/08 (S. L. a.d. Kostajnica) | Sudska praksa | Aktio