Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-499/08 (J. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-499/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 499/08, rješavajući apelaciju Jove Kopanje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Kopanje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06-000558 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P. 189/05 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, koga zastupa Mirko B. Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 11. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000558 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 189/05 od 20. januara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P. 189/05 od 20. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu prvotužena «CEDIS GR» DOO Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotužena) isplati 8.000 KM za povredu časti, ugleda i dostojanstva i 2.000 KM za pretrpljeni strah. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu prvotužena isplati iznos od 500 KM za troškove liječenja sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Nadalje, istom presudom obavezan je apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.980 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, a sa viškom zahtjeva za isplatu troškova je prvotuženi odbijen. Ovom presudom je, dalje, obavezan drugotuženi «ALARM WEST» DOO Banja Luka iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva isplati iznos od 1.600 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. januara 2006. godine, pa do isplate i troškove postupka u iznosu od 605 KM, a sve prednje u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog, apelant je odbijen.
3. U tužbi podnesenoj Osnovnom sudu 1. marta 2005. godine apelant je naveo da je dana 17. decembra 2004. godine u poslijepodnevnim satima došao u objekat prvotužene da kupi stvari neophodne za domaćinstvo. Tom prilikom su mu prišla dvojica mladića i rekli mu da izvadi artikle koje je, ne plativši ih na blagajni, navodno stavio u džep. Zbog stresa, apelant se narednog dana javio ljekaru, te se nakon toga obraćao i tuženim radi naknade štete, zbog povrede časti i ugleda, što su tuženi odbili učiniti. Apelant je naveo da uživa ugled u svojoj sredini u kojoj živi i u svojoj porodici, pa stoga zahtjeva da mu prvotužena na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos naveden u tužbi, a ako sud odbije zahtjev prema prvotuženoj da takav zahtjev usvoji prema drugotuženom.
4. U toku postupka sud je proveo opsežan dokazni postupak, uključujući i nalaz vještaka, pa je obrazložio da iz nalaza vještaka proizlazi da je «psihička ravnoteža apelanta bila poremećena» usljed događaja koji su izazvali radnici drugotuženog, zbog čega je sud drugotuženog obavezao da apelantu nadoknadi pretrpljenu štetu. Osnovni sud je zauzeo stanovište da dosuđeni iznos predstavlja satisfakciju za pretrpljene bolove apelanta zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, imajući u vidu svrhu kojoj služi ova vrsta naknade štete. Nadalje, tokom postupka je utvrđeno da apelant nije otuđio imovinu prvotužene, niti ima dokaza s kojim bi se utvrdilo da je pokušao otuđiti imovinu prvotužene i time izazvati reakciju radnika drugotuženog. Odgovornost drugotuženog se temelji na odredbi člana
170. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 27/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS broj 17/93, 3/96 i 3/93: u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi je sa odredbama člana 154. ZOO, dok se pravo apelanta za novčanu naknadu temelji na osnovu člana 200. ZOO. Zatim, način postupanja drugotuženog regulisan je članom 22. Zakona o agencijama za obezbeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti («Službeni glasnik» broj 50/02 ) i čl. 24-35 Pravilnika o uslovima i sprovođenju tehičkog i fizičkog obezbjeđenja. Pored navedenih zakonskih i podzakonskih akata drugotuženi je bio u obavezi poštovati Pravilnik o radu prvotužene koji se odnosi na obezbjeđenje objekata prvotužene, a kojim Pravilnikom je jasno propisan način ponašanja radnika drugotuženog u slučajevima otuđenja ili pokušaja otuđenja vlasništva prvotužene. Dakle, drugotuženi je imao pravo izvršiti pregled ličnih stvari i pretres samo uz dozvolu lica čiji pretres treba izvršiti i to u slučajevima otuđenja ili pokušaja otuđenja vlasništva prvotužene.
5. Pošto je Osnovni sud zaključio da prvotužena nije odgovorna za pričinjenu štetu jer radnici prvotužene nisu vršili pregled apelanta niti su na bilo koji način postupali prema apelantu, tužbeni zahtjev je u odnosu na prvotuženu odbijen kao neosnovan, a u odnosu na drugotuženog djelimično usvojen. I konačno, Osnovni sud je odbio zahtjev apelanta za naknadom štete za pretrpljen strah, jer apelant nije trpio takav strah koji bi opravdao dosuđenje takve vrste štete. Takođe, odbijen je i zahtjev apelanta za isplatom troškova liječenja, jer apelant nije dostavio dokaze kojim bi dokazao da je u navedenom iznosu imao troškove liječenja. Konačno, drugotuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva isplati iznos od 1.600 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. januara 2006. godine.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000558 od 14. novembra od 2007. godine, koju je apelant primio 13. decembra 2007. godine, žalba drugotuženog je uvažena i presuda Osnovnog suda broj P-189/05 od 20. januara 2006. godine preinačena. Istom presudom je apelant obavezan drugotuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo utemeljeno u odredbi člana 200. ZOO. Prema toj odredbi, između ostalog, propisano je da sud može oštećenom dosuditi novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, nezavisno od naknade materijalne štete. Okružni sud je naveo da je za ostvarenje naknade zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, a koja se sastoji u tome što je trpio duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva zbog ponašanja radnika drugotužene, neophodno dokazati da su ti duševni bolovi bili takvog intenziteta da su prouzrokovali duševne bolove zbog povrede zaštićenih vrijednosti, kao i dokazati u čemu se ogleda povrijeđena čast, ugled i dostojanstvo. Samo duševna bol koja je bila jakog intenziteta ne opravdava dosuđivanje ove vrste naknade štete. Pri tom, kod utvrđivanja visine naknade štete nije potrebno izvoditi dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru, već visinu ove naknade prvostepeni sud sam određuje, po slobodnoj ocjeni, jer ne može biti predmet vještačenja duševna bol koja se trpi zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, pa tek ako sud utvrdi da je apelant zaista trpio duševne bolove u smislu navedene zakonske odredbe, pripada mu pravo na naknadu štete. Kako je Okružni sud zaključio, sama činjenica da su radnici drugotuženog pozvali apelanta u posebnu prostoriju radi pregleda zbog toga što su pogrešno procjenili da je apelant nešto otuđio, ne znači da su time povrijedili njegovu čast, ugled i dostojanstvo. Da je apelant imao određene neugodnosti, nema nikakve sumnje, ali njegova čast, ugled i dostojanstvo nisu na taj način povrjeđeni i nema osnova za njegovo obeštećenje, pa stoga nije ni trebalo utvrđivati visinu štete, jer je to postalo bespredmetno i protivno odredbi člana 200. stav 2. ZOO. Dakle, kako je Okružni sud zaključio, izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je došlo do povrede njegove časti, ugleda i dostojanstva zbog čega je trpio duševne bolove, pa se ima uzeti da ove činjenice nisu ni dokazane. Stoga je apelant drugostepenom presudom odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu drugotuženi na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove isplati iznos od 1.600 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškvima postupka.
7. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u tome što činjenice ovog predmeta nisu potpuno i pravilno utvrđene, niti je materijalno pravo pravilno primjenjeno. Drugostepeni sud, kako navodi apelant, konstatuje da kod utvrđivanja visine naknade štete nije bilo potrebno izvoditi dokaze vještačenjem po vještaku neuropsihijatru, već visinu naknade prvostepeni sud sam određuje po slobodnoj ocjeni, te da predmet vještačenja ne može biti duševna bol. Apelant smatra da drugostepeni sud ne može, na osnovu održane rasprave pred prvostepenim sudom u nejavnoj sjednici, dati drugačiju ocjenu izvedenih dokaza, čime je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima. Osim toga, drugostepena presuda u svom obrazloženju ne sadrži jasan stav o postojanju određenih odnosa među strankama i određenog prava. Nedosuđivanjem apelantu naknade štete za povredu časti, ugleda i dostojanstva i pretrpljenog straha, povrijeđeno je i apelantovo pravo na imovinu. Apelant navodi da drugostepeni sud nije naveo sve potrebne razloge i primijenio propis koji daje odgovor na pitanje zbog čega je prvostepena presuda preinačena. Zatim, drugostepena presuda u svom obrazloženju ne sadrži jasan stav o postojanju određenih odnosa među strankama i određenog prava, dok prvostepena presuda, kako navodi apelant, u svom obrazloženju jasno definiše predmet spora, te odnose među strankama. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti apelaciju, ukinuti osproenu presudu Okružnog suda i predmet vrati na ponovnu raspravu i odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta da je osporena odluka preinačena na na nejavnoj sjednici Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primjenio materijalno pravo utemeljeno u odredbi člana 200. ZOO. Zbog toga je Okružni sud, primjenom člana 229. Zakona o parničnom postupku RS («Službeni glasnik RS», broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP RS ) preinačio prvostepenu odluku. Naime, Ustavni sud zapaža da navedeni član ZPP RS daje mogućnost drugostepenom sudu da u sjednici vijeća presudom preinači prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Obzirom da drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, nesumnjivo je bio ovlašten preinačiti prvostepenu presudu kako je to učinio. Također, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije ponovo utvrđivao činjenice, u kom slučaju bi morao ponovo održati raspravu, već je na utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku drugačije primijenio materijalno pravo. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je Okružni sud odluku donio na nejavnoj sjednici neosnovani, jer nema ništa što ukazuje da je apelant u postupku tretiran na način koji bi prekršio princip «javnosti rasprave» ili «ravnopravnosti strana» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naročitio, Ustavni sud ukazuje da je apelant potpuno ravnopravno učestvovao i u postupku pred prvostepenim sudom koji je zadovolji sve kriterije «javnosti rasprave», a činjenica da je Okružni sud osporenu odluku donio na nejavnoj sjednici znači da toj sjednici nije prisustvovala ni druga strana, što nije moglo ni na koji način voditi neravnopravnom tretmanu apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta koji se suštinski tiču navodnog kršenja principa «javnosti rasprave» i «ravnopravnosti strana» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima koji se odnose na to da obrazloženje osporene odluke nije zadovoljavajuće, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti suprotnom standardima člana 6. stav 1, pa su navodi apelanta da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje također očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu tiču se isključivo načina na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. U vezi s tim navodoima Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud za svoju odluku dao obrazloženje koje je Ustavni sud već ocijenio sukladnim standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji drugi način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. 14..U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović