Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-784/08 (B. J.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-784/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 784/08, rješavajući apelaciju Branke Jelčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Jelčić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001547 od 18. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000036 od 16. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P. 1321/02-I od 11. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Jelčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić, podnijela je 12. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001547 od 18. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-

000036 od 16. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 1321/02-I od 11. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P. 1321/02-I od 11. novembra 2005. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Ministarstvo odbrane/obrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj na ime materijalne štete zbog neisplaćenih plaća isplati mjesečne iznose od po 480,00 KM počevši od 1. decembra 1998. godine pa do isplate sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Apelantica je u tužbi navela da je bila djelatnica tuženog na poslovima kuharice. Do jedanaestog mjeseca 1998. tuženi je uredno izmirivao obaveze prema apelantici isplatom mjesečnih plaća, da bi 1. decembra 1998. godine tu isplatu obustavio. Visina mjesečne plaće za radno mjesto apelantice je iznosila 480 KM, pa je zbog neisplaćivanja plaće apelantica podnijela tužbu. U konkretnom predmetu Općinski sud je utvrdio da je sporno da li je apelantici prestao radni odnos sa 1. oktobrom 1998. godine i da li je tuženi obavezan isplatiti joj plaće, te da li je njeno potraživanje zastarjelo i da li je tužba blagovremeno podnesena. Kako je Općinski sud obrazložio, za rješavanje prava iz radnog odnosa, plaća i drugih naknada pripadnika Oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine, prema članu 168. stav 4, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), a na sva prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Iz dokaza koji su tokom prvostepenog postupka provedeni proizlazi da je apelantica, u skladu sa čl. 112-114. Zakona o radnim odnosima, stavljena na raspolaganje jer nije bilo mjesta za njeno daljnje raspoređivanje u okviru stručne spreme i osobnog čina. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantici nakon isteka raspolaganja prestao radni odnos 1. oktobra 1998. godine. Polazeći od utvrđenih činjenica u toku dokaznog postupka, Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelanticin zahtjev da joj se isplate plaće od po 480 KM mjesečno počevši od 1. decembra 1998. godine, jer apelantica sudu nije pružila nijedan dokaz da je i poslije tog datuma bila uposlena kod tuženog kao kuharica (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, «Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000036 od 16. marta 2006. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Za svoju odluku Općinski sud je dao jasne razloge koje je i Kantonalni sud prihvatio u cijelosti. Kako je naveo Kantonalni sud, Općinski sud je utvrdio da je apelantica stavljena na raspolaganje 31. decembra 1997. godine, da je za period raspolaganja primala plaću, da joj je služba prestala 1. oktobra 1998. godine, a rješenje o tome doneseno 6. juna 2000. godine, na koje apelantica nije ulagala prigovor. Prema članu 112. Zakona o radnim odnosima, službenici organa uprave mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave. Dalje, prema članu 114. navedenog zakona, službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta stavljaju se na raspolaganje i to na vrijeme od šest mjeseci ako imaju navršenih od 15 do 20 godina radnog staža. I konačno, prema članu 118. navedenog zakona, ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organu uprave, odnosno službi za upravu ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u roku iz člana 114. Zakona o radnim odnosima, prestaje mu radni odnos u organu uprave. U konkretnom slučaju, apelantici je prestao radni odnos u smislu člana 118. Zakona o radnim odnosima, a ona nije ulagala prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 6. juna 2000. godine, pa nema nikakvog uporišta da joj se isplate plaće koje se mogu tražiti samo na osnovu rada.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001547 od 18. decembra 2007. godine, koju je apelantica primila 11. januara 2008. godine, apelanticina revizija je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da je apelantici za vrijeme raspolaganja isplaćena plaća, te uplaćen penzijski staž zaključno sa novembrom 1998. godine. Na ovako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan Vrhovni sud, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno član 118. Zakona o radnim odnosima. Činjenica je da je apelantica bila na raspolaganju šest mjeseci, te je imala tri mjeseca otkaznog roka, jer je imala nepunih 25 godina staža kad joj je radni odnos prestao po sili zakona. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da je osnovan navod u reviziji da je rješenje o prestanku radnog odnosa tuženi trebalo da donese ranije, ali da ono ima deklarativan karakter, pa sama okolnost da je rješenje doneseno tek 6. juna 2000. godine nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost drugostepene presude.

6. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je «rezultat ovih pobijanih odluka prvenstveno pogrešna primjena odredbi materijalnog prava i bitnih povreda parničnog postupka». Apelantica smatra da zaključak suda da joj je radni odnos prestao zaključno sa 1. oktobrom 1998. godine predstavlja grubo kršenje njenih ustavnih prava, kao i materijalnih propisa. Prihvatanje ovakvih zaključaka suda znači legaliziranje nezakonitog postupanja sudskih organa. Apelantica smatra da je tuženi, ako je već htio donositi rješenje o prestanku radnog odnosa, trebalo to da učini znatno prije 6. juna 2000. godine, pa zbog toga smatra da navode iz ove apelacije treba uvažiti i da apelantica treba ostvariti svoje pravo na isplatu pripadajuće plaće.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-784/08 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio