Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-885/08 (I. M.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-885/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 885/08, rješavajući apelaciju Ivke Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivke Marić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 070-0-
Rev-06-001524 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 644 od 31. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P.50/03 od 24. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivka Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prozora, koju zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić, podnijela je 20. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001524 od 25. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 644 od 31. augusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.50/03 od 24. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.50/03 od 24. februara 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj JKP «Vodograd» Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Sunce BiH osiguranje» d.d. Livno (u daljnjem tekstu: drugotuženi) solidarno isplate iznos od 12.324.20 KM na ime ugovornog osiguranja, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. novembra 2000. godine pa do isplate. Istom presudom apelantica je obavezana da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka od 1.684.00 KM.
3. Općinski sud je utvrdio da je apelanticin suprug Martin Marić bio zaposlen kod prvotuženog i u toku radnog vremena nađen je u besvjesnom stanju, nakon čega je prebačen u bolnicu gdje je 7. novembra 2000. godine umro. Apelanticin suprug je imao polisu osiguranja, zaključenu između prvotuženog i drugotuženog, kojom je za slučaj smrti ugovoren iznos od 12.324.20 KM, pa je apelantica potraživala od tuženih ovaj iznos, sa zakonskom zateznom kamatom od 7. novembra 2000. godine, kao i naknadu troškova. Općinski sud je naveo da je iz polise osiguranja vidljivo da je osiguravač osiguranja života bio prvotuženi, a osiguranik apelanticin suprug, ali da je kao korisnik osiguranja naveden ugovarač osiguranja. Iz dopisa prvotuženog od 11. marta 2002. godine može se zaključiti da je on svoje potraživanje ustupio apelantici jer je drugotuženog obavijestio da je saglasan da se sredstva prema predmetnoj polisi osiguranja isplate apelantici, pa je, prema čl. 436. i 962. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), apelantica stekla pravo da potražuje isplatu od drugotuženog. Dalje, prema polisi osiguranja, premija u iznosu od 101,25 KM se plaća kvartalno, što znači da su od zaključenja do nastanka osiguranog slučaja za naplatu dospjele tri rate i to u drugom, petom i osmom mjesecu 2000. godine. Iz uplatnice je vidljivo da je prvotuženi uplate izvršio 10. februara 2000. godine, 6. juna 2000. godine i 30. novembra 2000. godine. Odredbom člana 945. stav
2. ZOO-a je propisano da, u slučaju zakašnjenja sa uplatom dospjele premije, osiguravač preporučenim pismom poziva ugovarača osiguranja da u određenom roku isplati dospjelu premiju, te da u slučaju da ugovarač u tom roku ne izvrši uplatu, osiguravač ima pravo da smanji osiguranu svotu na iznos otkupne vrijednosti osiguranja pod uvjetom da su do tada plaćene bar tri godišnje premije, a u suprotnom raskida ugovor. U konkretnom slučaju, Općinski sud je utvrdio da nisu plaćene tri godišnje premije i da se osigurani slučaj desio prije raskida ugovora, pa se, prema tome, drugotuženi može pozvati na stav 3. člana 945. ZOO-a koji precizira da se u toj situaciji ugovor smatra raskinutim. Na osnovu izloženog, Općinski sud je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, te ga je odbio.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-6-000 644 od 31. augusta 2006. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Pri nespornoj činjenici, kako je naveo Kantonalni sud, da je apelanticin muž kao osiguranik umro, apelantica bi kao njegova supruga imala pravo na isplatu osigurane svote samo da je u ugovoru ili polisi osiguranja života u smislu člana 5. Općih uvjeta za osiguranje života, koji su sastavni dio polise, označena kao korisnik osiguranja. Međutim, u polisi osiguranja života apelantica nije označena kao korisnik osiguranja, već je to ugovaratelj, odnosno JKP «Vodograd» Prozor-Rama, čiji je umrli bio uposlenik i koji je iz svojih sredstava plaćao premije osiguranja za sve uposlenike. Kako u polisi osiguranja, kao ispravi o ugovoru o osiguranju života, apelantica nije određena kao korisnik osiguranja, ne pripada joj pravo zahtijevati isplatu osigurane svote, već to pravo pripada ugovaratelju osiguranja. Kantonalni sud je zaključio da apelantica, prema izloženom, nema aktivnu legitimaciju, te da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Za svoje stanovište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je dao dovoljne razloge koje je prihvatio i Kantonalni sud smatrajući žalbene prigovore u tom smislu neosnovanim.
5. Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-06-001524 od 25. decembra 2007. godine, koju je apelantica primila 21. januara 2010. godine, apelanticina revizija je odbijena. I prema ocjeni Vrhovnog suda, apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te odredbe čl. 897, 945. stav 3. i 957. stav 1. ZOO-a kad su odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Nižestepeni sudovi su utvrdili da ugovaratelj osiguranja nije platio dospjelu premiju osiguranja prije nastanka osiguranog slučaja, tj. prije smrti osiguranika, odnosno da se osigurani slučaj dogodio prije raskida ugovora. Kako nisu bili ispunjeni uvjeti za smanjenje osigurane svote, jer premije nisu bile plaćene tri godine, prvostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenio odredbu člana 945. stav 3. ZOO-a (član 10. Općih uvjeta za osiguranje života), kad je zaključio da je u nastalim okolnostima ugovor raskinut po sili zakona. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da je Kantonalni sud pravilno primijenio i odredbe člana 957. stav 1. ZOO-a kad zapaža da apelantica nije aktivno legitimirana u predmetnom sporu jer u polisi osiguranja nije određena za korisnika osiguranja.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako navodi apelantica, nižestepeni sudovi su, nepravilno primjenjujući materijalno pravo, pogrešno zaključili da apelantica nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe jer, navodno, nije označena kao korisnik osiguranja. Ako je nesporno utvrđeno da je apelanticin suprug umro, onda je logično, kako navodi apelantica, da ona kao njegov zakonski nasljednik «apsolutno ima aktivnu legitimaciju u ovom predmetu». Apelantica, dalje, navodi da korisnik osiguranja nikako ne može biti pravna osoba, nego je ona praktično samo u ime korisnika zaključila ugovor o osiguranju uplaćujući sredstva za osiguranje. Iz svega navedenog jasno je dakle da bi prvotuženi sredstva iz svote osiguranja, a temeljem polise za osigurani slučaj smrti, prenio na apelanticu, pa je onda nejasno u čemu sudovi vide nedostatak aktivne legitimacije. Apelantica zaključuje da je njen tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a apelacija utemeljena.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović