Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-842/08 (M. S. i M. D.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-842/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 842/08, rješavajući apelaciju Mare Skopljak i Mirjane Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Skopljak i Mirjane Delić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-
Gž-06-000 141 od 14. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-369/04 od 29. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Skopljak i Mirjana Delić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bušletića, Općina Doboj, koje zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijele su 15. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 141 od 14. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-369/04 od 29. decembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-369/04 od 29. decembra 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Boška Skopljaka (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da je, na osnovu stjecanja zajedničkim radom i sredstvima u porodičnoj zajednici, suvlasnik sa dijelom od 1/3 porodične stambene zgrade i bunara (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Istom presudom je naloženo apelanticama da to pravo tužiocu priznaju i trpe da se tužilac na ovoj imovini uknjiži sa svojim suvlasničkim dijelom u zemljišnim i katastarskim knjigama. Apelantice su, također, obavezane da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.715.00 KM. Istom presudom je utvrđeno da se djelimično usvaja kao osnovan protivtužbeni zahtjev apelantica i utvrđuje da su one suvlasnici i suposjednici sa dijelom od po 1/3 na spornim nekretninama. Također je utvrđeno da su apelantice suvlasnici i suposjednici sa dijelom od 1/2 na pomoćnim zgradama koje čine sušara za meso, mehaničarska radionica i štala, pa je tužilac dužan priznati i trpjeti da se apelantice na ovim nekretninama uknjiže sa svojim vlasničkim i suposjedničkim dijelovima u zemljišnim i katastarskim knjigama.
3. U toku dokaznog postupka provedeni su brojni dokazi na okolnosti predmeta kao što su: saslušanje parničnih stranaka, saslušanje svjedoka, uvid u tužiočevu molbu za podizanje kredita, čitanje potvrda o podizanju materijala za kuću, nalazi vještaka i drugo. Na osnovu uvida u p.l. broj 457 k.o. Bušetlić, nesporno je utvrđeno da se tužilac vodi kao posjednik sa dijelom 1/1 na parcelama broj 2312, stambena zgrada i dvorište zvana «Bara», ukupne površine 250 m². Također je utvrđeno da se tužiočev pokojni sin Sreto Skopljak vodi kao posjednik sa dijelom 1/1 na parceli broj 2311, njiva IV klase zvana «Bara», površine 550 m². Na bazi svih izvedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da su se tužilac i njegov pokojni sin Sreto Skopljak, suprug apelantice Mare Skopljak i otac apelantice Mirjane Skopljak (u daljnjem tekstu: prednik apelantica), usmeno dogovorili da zajedničkim sredstvima izgrade novu kuću, na mjestu gdje je ranije bila stara koja je srušena i nalazila se na tužiočevom zemljištu. Ugovorom o poklonu od 25. marta 1982. godine tužilac je poklonio svome sinu parcelu broj 2311 površine 550 m², na kojoj je Sreto Skopljak dobio rješenje i dozvolu za gradnju stambenog objekta još 1982. godine od Općinske komisije za privredu, urbanizam i stambeno-komunalne poslove Doboj. Iz navedenog rješenja se, prema ocjeni Osnovnog suda, jasno vidi da je prednik apelantica imao namjeru da sagradi vlastitu kuću na parceli koji mu je poklonio njegov otac, ali s obzirom na to da je nova kuća napravljena na mjestu gdje je ranije bila tužiočeva stara kuća i na njegovoj zemlji, bilo je neophodno da se utvrdi da li o tome postoji bilo kakav dogovor između tužioca i prednika apelantica. Na osnovu svih provedenih dokaza, Osnovni sud je smatrao nesporno utvrđeno da je usmeni dogovor između oca i prednika apelantica o gradnji zajedničke kuće postojao, što su potvrdili i saslušani svjedoci. Iz svih provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da se može donijeti odluka na način kako je to utvrđeno izrekom prvostepene presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 141 od 14. decembra 2007. godine, koju su apelantice primile 17. januara 2008. godine, žalba tužioca je djelimično uvažena i pobijana prvostepena presuda preinačena u st. I, II, IV i V njene izreke, tako što je utvrđeno da je tužilac suvlasnik sa dijelom od 1/2, a apelantice suvlasnice i suposjednice sa dijelom od po 1/4 na spornim nekretninama. Dio prvostepene presude kojom je odbijen tužiočev zahtjev za utvrđivanje prava suvlasništva na pomoćnim zgradama, te višak zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka je potvrđen i žalbe tužioca i apelantica odbijene.
5. Prema ocjeni Okružnog suda, pravilno je Osnovni sud utvrdio da su tužilac i prednik apelantica zajedničkim radom i sredstvima izgradili sporne nekretnine i to na parceli koja se vodi kao tužiočev posjed. Za ovakav zaključak sud je imao dovoljno uporišta u materijalnim dokazima u spisu i iskazima brojnih saslušanih svjedoka. Također, kako je zaključio Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužiocu ne pripada pravo suvlasništva na pomoćnim objektima izgrađenim na parceli koja je bila posjed prednika apelantica. Zbog toga je pravilno odbijen dio tužiočevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi njegovo pravo suvlasništva i na tim pomoćnim objektima, te je u tom dijelu tužiočeva žalba neosnovana. Međutim, Okružni sud je utvrdio da se tužiočevom žalbom osnovano ukazuje na to da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze kada je odlučivao o utvrđivanju tužiočevog suvlasničkog dijela na spornim nekretninama izgrađenim na parceli koja je u tužiočevom posjedu. Kako je naveo Okružni sud, iako se pozvao na iskaze brojnih saslušanih svjedoka, prvostepeni sud nije pravilno ocijenio njihove iskaze ni činjenicu da je tužilac radi izgradnje predmetne stambene zgrade srušio staru kuću i da je na istom mjestu izgrađena nova sporna kuća i da je izgrađena na njegovom zemljištu. Dalje, tužilac je učestvovao u izgradnji kuće novčanim sredstvima od podignutih kredita, pomagao i svojom redovnom zaradom i radom u granicama svojih mogućnosti, pa je, stoga, njegov doprinos u toj izgradnji približno jednak doprinosu prednika apelantica. Osim toga, Okružni sud je zaključio da nije dovoljno ocijenjena ni bitna činjenica da je tužilac sa prednikom apelantica dogovorio zajedničku gradnju kuće tako da svako ima po jedan dio na raspolaganju, tužilac prizemlje, a prednik apelantica sprat kuće i da je to nakon izgradnje kuće i ispoštovano. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, umanjenje tužiočevog suvlasničkog dijela prema prvostepenoj presudi nema nikakvog uporišta u tom dogovoru. Nasuprot tome, Okružni sud nije prihvatio žalbene tvrdnje apelantica da su one isključivi suvlasnici stambene zgrade i bunara za vodu i da tužiocu ne pripada nikakav suvlasnički dio.
6. Apelantice smatraju da su im u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da su sudovi u svojim presudama počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka koji se odnosi na brižljivu i savjesnu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. U toku postupka je utvrđeno da parnične stranke nisu zajedničkim radom i sredstvima u porodičnoj zajednici izgradili sporne nekretnine, niti su kao takvi zajednički stjecali bilo kakvu imovinu. Drugostepeni sud, smatraju apelantice, nikako nije mogao zaključiti da je tužiočev doprinos izgradnji spornih nekretnina približno jednak doprinosu njihovog pravnog prednika. Zbog toga, apelantice smatraju da su razlozi drugostepene presude nejasni i nerazumljivi. Apelantice smatraju da je u obje presude značajno precijenjen tužiočev doprinos koji nije imao sredstava da izgradi novu kuću. Apelantice smatraju da čitavo suđenje, a naročito pred Okružnim sudom, predstavlja kršenje odredbi prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantice, također, smatraju da je zbog povrede odredaba parničnog postupka došlo i pogrešne primjene materijalnog prava, naročito odredbe iz člana 18. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), naročito u pogledu postojanja porodične zajednice i zajedničkog stjecanja u porodičnoj zajednici. Zajedničko vlasništvo iz člana 18. ZOVPO-a je, kako navode apelantice, uvijek vezano za zajednicu života i rada, što očigledno u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Nasuprot tome, apelantice smatraju da su redovni sudovi propustili da u pobijanim presudama primijene materijalno pravo iz člana 26. ZOVPO-a kojim je regulirano građenje na tuđem zemljištu. Zbog navedenih povreda njihovih ustavnih prava, apelantice predlažu da se njihova apelacija uvaži, pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantica o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović