Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/08 («Dubrovačka trgovina» d.d. za trgovinu, turizam i usluge Dubrovnik)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2353/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine u predmetu broj AP 2353/08, rješavajući apelaciju «Dubrovačka trgovina» d.d. za trgovinu, turizam i usluge Dubrovnik na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Dubrovačke trgovine» d.d. za trgovinu, turizam i usluge Dubrovnik, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 259 od 7. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-260/01 od 25. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Dubrovačka trgovina» d.d. za trgovinu, turizam i usluge Dubrovnik (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-
000 259 od 7. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-260/01 od 25. augusta 2005. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta, uz učešće umješača «Trans-trade» Gradiška d.o.o. (u daljnjem tekstu: umješač) na strani apelanta, Osnovni sud u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj PS-21/2000 godine od 10. aprila 2001. godine utvrdio da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen, 27. aprila 1989. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u G. Podgradcima, između apelanta kao kupca i tuženog DI «Podgradci» iz G. Podgradaca (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavca, o kupoprodaji poslovnog prostora u Gradišci sa generalijama kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), te je obavezao tuženog da to prizna i izda valjanu zemljišno knjižnu ispravu za prijenos predmetnog poslovnog prostora na ime apelanta u zemljišnim knjigama, a u protivnom će takvu ispravu zamijeniti presuda. Stavom drugim i trećim izreke presude apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, te je odlučeno da će o troškovima postupka sud odlučiti naknadno posebnim rješenjem.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi 24. septembra 1976. godine sa Vodoprivrednim preduzećem «Sava» (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora. Nadalje je navedeno da je RO «DTS» Dubrovnik (Dubrovački trgovačko turistički sistem-u daljnjem tekstu: prednik apelanta) 27. aprila 1989. godine predmetni poslovni prostor, koji se tada u zemljišnim knjigama vodio na imenu tuženikovog prednika, kupio od tuženog te da je članom 4. predmetnog ugovora ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu tadašnjih 260.000 dinara. Istaknuto je da je predmetni ugovor potpisan od strane zakonskih zastupnika i ovjeren u upravi prihoda ali da nije ovjeren u sudu. Nadalje je navedeno da je nespornim utvrđeno da je predmetna cijena plaćena u cijelosti u dvije rate (1989. i 1990. godine). Sud je dalje obrazložio da se nakon zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora u posjedu poslovnog prostora nalazio umješač koji je tada bio poslovna jedinica pod nazivom «Trans-jug». Navedeno je da je ugovor zaključen između tuženog i njegovog pravnog prednika 24. septembra 1976. godine proveden rješenjem Osnovnog suda, broj DN -1200/91 od 12. juna 1991. godine pa je tuženi upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora i korisnik na pripadajućem dijelu zemljišta. Također je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza (izvadaka iz registra) nedvosmisleno utvrđeno da je apelant pravni sljedbenik Preduzeća RO «DTS» koje je zaključilo predmetni kupoprodajni ugovor sa tuženim, te je stoga ocijenjen neosnovanim prigovor tuženog o nedostatku aktivne legitimacije apelanta.
4. Sud je nadalje naveo da je među strankama nesporno da su zaključile predmetni ugovor, da je apelant u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu a da tuženi nije izvršio svoje obaveze iz ugovora tj. nije prikupio svu neophodnu dokumentaciju na osnovu koje bi apelant izvršio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime. Istaknuto je da je članom 8. predmetnog ugovora tuženi jamčio apelantu da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo te je sud zaključio da je tuženi povrijedio odredbu člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja regulira načelo savjesnosti i poštenja kao i član 18. ZOO kojim je regulirano da su strane u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu te da su odgovorne za njeno ispunjenje. Sud je naveo da je apelant u smislu člana 454. stav 1. ZOO ispunio svoju obavezu (isplatio cijenu i preko umješača kao svoje poslovne jedinice stupio u posjed poslovnog prostora) dok je tuženi po zaključku suda bio nesavjestan jer je od apelanta primio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene a nije mu prenio pravo vlasništva. Nadalje, sud je naveo da iako predmetni ugovor nije ovjeren od suda on je konvalidirao i pravno je valjan obzirom da su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile ugovornu obavezu. Istaknuto je da je ugovor zaključen u pismenom obliku i da sadrži sve neophodne podatke za prijenos svojine. Navedeno je da je članom 26. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i «Službeni glasnik RS» br. 21/92 i 29/94) regulirano da se odredbe čl. 17, 19. i 22. do 24. tog zakona ne odnose na prodaju stambenih i poslovnih zgrada, stanova i poslovnih prostorija koje društveno pravno lice stavlja u promet u okviru redovnog poslovanja iz kojih je razloga sud cijenio neosnovanim prigovore tuženog da predmetni ugovor nije pravno valjan jer prodaja nije vršena javnim nadmetanjem u smislu člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti. Sud je ocijenio neosnovanim i prigovore tuženog da je povrijeđeno pravo preče kupovine Opštine Gradiška budući da Opština nije podnijela tužbu za poništenje ugovora u smislu člana 36. Zakona o prometu nepokretnosti. Konačno sud je naveo da je apelant sa tuženim zaključio valjan pravni posao, da je predmetni ugovor izvršen u smislu člana 73. ZOO te da stoga apelant ima valjan naslov i istinit način za sticanje upisa prava svojine a da je tuženi iskoristio ratne okolnosti da ne izvrši prijenos poslovnog prostora na apelanta te da iznos kupoprodajne cijene nije vratio apelantu. Stoga je sud zaključio da je apelant bio savjesna strana a tuženi nesavjesna te je udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva dok je apelanta sa viškom tužbenog zahtjeva kojim je tražio poništenje rješenja o izvršenju broj I-
116/95 od 24. juna 1995. godine (usmjerenog na iseljenje umješača) budući da je izvršni sud rješenjem isti broj od 10. januara 1997. godine primjenom člana 68. Zakona o izvršnom postupku (daljnjem tekstu: ZIP) obustavio izvršni postupak i ukinuo provedene radnje.
5. Presudom Okružnog suda broj Pž-260/01 od 25. augusta 2005. godine uvažena je žalba tuženog te je presuda Osnovnog suda preinačena, na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao i umješač sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda i istakao da prvostepeni sud smatra da je predmetni ugovor valjan i da proizvodi pravno dejstvo u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti jer je ugovor zaključen u pisanoj formi i u pretežnom dijelu izvršen. Međutim Okružni sud je ocijenio da se navedene odredbe nisu mogle primijeniti na konkretni slučaj budući da je članom 9a. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da sud neće ovjeriti potpise ugovarača na ugovoru kojim se prenosi pored drugih nepokretnosti pravo svojine na poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade ako ugovarač koji prenosi pravo svojine na ovoj nepokretnosti ne podnese sudu odobrenje da se može izvršiti promet nepokretnosti, a članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» broj 4/89) propisano je da se odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti neće primjenjivati na ugovore o prenosu prava svojine na nepokretnosti iz člana 9a. stav 1. tog zakona. Budući da je bilo nesporno da ugovarači nisu pribavili odobrenje nadležnog organa uprave da se može izvršiti promet nepokretnosti, drugostepeni sud je zaključio da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima. Navedeno je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti stupio na pravnu snagu 7. februara 1989. godine, da je bio mjerodavan kad je zaključen predmetni ugovor i da je njegova svrha bila zaštita društvene svojine, odnosno sprečavanje protivpravnog otuđivanje nepokretnosti na štetu društvene svojine, a da se u konkretnom slučaju nije moglo pribaviti to odobrenje jer tuženi u to vrijeme nije bio uknjižen u zemljišnim knjigama. Nadalje je navedeno i da su predmetne prostorije prodane bez javnog nadmetanja, te da je stoga predmetni ugovor u smislu člana
19. Zakona o prometu nepokretnosti ništav. Konačno sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen između prednika apelanta i tuženog protivan prinudnim propisima i kao takav ništav u smislu člana 103. ZOO.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 259 od 7. aprila 2008. godine odbijene su kao neosnovane revizije apelanta i umješača. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova te zaključio da je pravilna odluka drugostepenog suda. Navedeno je da je članom 19. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kad je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem pribavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspješno (stav 1.), te da je ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključen protivno tim odredbama ništav. Dalje je navedeno da je nesporno da je tuženi prodao predmetni poslovni prostor apelantu putem neposredne pogodbe a da prethodno nije proveden postupak javnog nadmetanja, odnosno pribavljanja pismenih ponuda te je po mišljenju Vrhovnog suda pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima i da se tuženi nije mogao osloboditi ove obaveze u smislu člana 26. Zakona o prometu nepokretnosti, jer u okviru svog redovnog poslovanja ne stavlja u promet poslovne prostore kao sastavne dijelove zgrade. Konačno je navedeno da je apelant na ročištu 31. januara 1996. godine potvrdio navode tuženog da predmetnoj prodaji nije prethodio postupak javnog nadmetanja odnosno pribavljanja pismenih ponuda, pa je sud ocijenio neosnovanim revizione navode da na te okolnosti nisu provedeni dokazi budući da se dokazi provode samo na utvrđenje spornih činjenica.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacionih navoda svode se na navode apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo budući da je apelant u cijelosti izvršio obaveze iz ugovora o kupoprodaji (isplatio cijenu i preko umješača stupio u posjed poslovnog prostora) a tuženi nije izvršio svoju obavezu prenosa u vlasništvo apelanta predmetnog poslovnog prostora premda je primio cjelokupan iznos ugovorene cijene. Stoga apelant smatra da je neosnovano pozivanje u osporenim odlukama na okolnost da stranke nisu ovjerile potpise pred sudom, jer to po apelantu nije uslov prometovanja u smislu člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti budući da se radi o društveno pravnim licima. Nadalje apelant smatra da je pogrešno pozivanje suda na nepribavljanje uvjerenja i saglasnosti suda za prometovanje jer to ne predstavlja razlog za apsolutnu ništavost te ističe da se nesavjesna strana, u ovom slučaju tuženi koji nije proveo javno nadmetanje iako je bio dužan, ne može pozivati na nesavjesnost koja prouzrokuje apsolutnu ništavost u smislu člana 103. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, odluke Vrhovnog i Okružnog suda sadrže jasne i konzistentne razloge za odlučenje - preinačenje presude Osnovnog suda i odbijanje revizija apelanta i umješača, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović