Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2430/08 (H. G.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2430/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2430/08, rješavajući apelaciju Hamdije Gadžo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Gadžo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001697 od 1. jula 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 2274/04 od 29. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdija Gadžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 6. augusta 2008. godina apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001697 od 1. jula 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj P. 2274/04 od 29. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P. 2274/04 od 29. aprila 2005. godine obavezan je apelant da tužitelju Pirić Sabitu (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete za uništenu šupu isplati iznos od 1.501,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. aprila 2002. godine do isplate, za uništena voćna stabla, zimzelena stabla i zasade voća i povrća iznos od 1.608,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. maja 2002. godine pa do isplate, tj. ukupan iznos od 3.109,00 KM te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 287, 95 KM a sve u roku od 30 dana. Stavom drugim izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime naknade materijalne štete za otuđeni alat i građevinski materijal isplati iznos od 1.349,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz dokaza izvedenih u ponovnom postupku utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant porušio-demontirao drvenu šupu, da je posjekao stabla voća i smrče te ostale nasade koji su se nalazili na parceli označenoj kao k.č. br. 2459/3 (u daljnjem tekstu: predmetna parcela). Navedeno je da iz nalaza vještaka geometra proizilazi da na licu mjesta postoji porodična stambena kuća sa dva ulaza gdje ½ kuće pada na predmetnu parcelu, a druga polovina na parcelu označenu kao k.č. br. 2459/1. Nadalje je navedeno da ulaz u kuću sa predmetne parcele koriste tužitelj i apelant te da je na predmetnoj parceli apelant upisan sa pravom korištenja sa dijelom 1/3 a tužitelj sa dijelom 2/3. Istaknuto je da je među strankama sporno ko je bio korisnik odnosno posjednik predmetne parcele te ko je zasadio stabla voća i smrče i ostale zasade koje je apelant posjekao u januaru 1993. godine. Sud je ocjenom provedenih dokaza, čiji je sadržaj detaljno iznio u obrazloženju presude, analizirao i prihvatio navode tužitelja da je on uvijek koristio zemljište iznad i ispod porodične kuće tj. predmetnu parcelu, osim dijela na kojem je apelant sagradio pomoćnu zgradu-garažu i parcelu k.č. br. 2459/7. Navedeno je da je te parcele apelant počeo koristiti 1993. godine nakon što je posjekao stabla i druge zasade te porušio drvenu šupu. Istaknuto je da su navode tužitelja potvrdili saslušani svjedoci Emina Kurtić, Hajrija Udovčić i Mirsad Hrnjić te sestra tužitelja Sabira Pirić u izjavi ovjerenoj pred istim sudom. Nadalje je navedeno da tvrdnje apelanta da je on koristio predmetne parcele od 1969. godine nije potvrdio niko od saslušanih svjedoka.

3. Imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka te rukovodeći se zapisnikom Opštinskog sekretarijata za privredu, finansije i planiranje, koji je sačinjen od strane poljoprivrednog i šumarskog inspektora vezano za sječu stabala od 11. i 15. februara 1993. godine, sud je, smatrajući osnovanim ovaj dio tužbenog zahtjeva, o visini odlučio na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke. Navedeno je da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj bio vlasnik šupe koja se nalazila na predmetnoj parceli, za koju je imao urbanističku suglasnost, te da nije imao građevnu dozvolu jer je taj postupak prekinut zaključkom Opštine Tuzla do okončanja postupka rješavanja imovinskih odnosa koji se vodio pred Opštinskim sudom u Tuzli pod brojem P-20/80. Sud je istakao da apelant, neovisno od činjenice da tužitelj nije imao građevnu dozvolu, nije mogao srušiti drvenu šupu čak i pod pretpostavkom da je na predmetnoj parceli apelant imao isključivo pravo korištenja. Nadalje su ocijenjene neosnovanim tvrdnje apelanta da je demontažu šupe izvršio uz saglasnost tužitelja jer u tom slučaju tužitelj ne bi pozvao policiju na lice mjesta. Sud je naveo da je apelant pri rušenju šupe (koja je izgrađena 1983. godine) postupao protivpravno, te da se apelant, ukoliko je smatrao da se radi o bespravnom objektu, trebao obratiti nadležnim inspekcijskim organima. Navedeno je da je o visini štete za uništenu šupu sud odlučio na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, kojem je sud poklonio vjeru. Budući da je ocjenom provedenih dokaza sud utvrdio da je apelant rušenjem šupe te sječom stabala i ostalih nasada tužitelju pričinio štetu to ga je sud, shodno odredbama čl. 154., 158., 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao da istu naknadi uz isplatu zakonske zatezne kamate shodno članu 277. ZOO. S druge strane sud je odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete za otuđeni alat i građevinski materijal budući da tužitelj provedenim dokazima nije dokazao osnovanost svog potraživanja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001697 od 1. jula 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i apelanta te je potvrđena presuda Općinskog suda. Obrazlažući odbijanje apelantove žalbe Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta u dijelu u kojem je tvrdio da je prvostepeni sud trebao prekinuti predmetni postupak do okončanja postupka za utvrđivanje prava korištenja na predmetnoj parceli. Navedeno je da je taj spor među strankama nastao u januaru 1993. godine a da je predmetnu šupu tužitelj sagradio 1983. godine te da stoga ima pravo na naknadu materijalne štete od štetnika-apelanta u obimu u kojem je došlo do umanjenja njegove imovine a shodno odredbama člana 154. stav 1. u vezi sa čl. 155. i 158. ZOO. Sud je također naveo da i pod pretpostavkom da je tužitelj za izgradnju šupe morao imati odobrenje za građenje to nije davalo apelantu za pravo da sam pristupi rušenju šupe već je to mogao uraditi samo nadležni opštinski organ u provedenom upravnom postupku. Budući da pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta nije riješeno ni u sudskom ni u upravnom postupku sud je zaključio da apelant svoja prava ne može zasnivati na presudi Višeg suda u Tuzli broj Gž.1450/90 od 25. januara 1990. godine, budući da je ta presuda u dijelu u kojem je odlučivano o pravu korištenja ukinuta odlukom Vrhovnog suda FBiH broj Rev.46/96 od 24. aprila 1997. godine. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud visinu štete utvrdio pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Konačno je navedeno da je prvostepeni sud u provedenim dokazima (iskazu tužitelja i svjedoka) imao dovoljno uporišta za zaključak da je tužitelj u periodu od 1973. do 1985. godine izvršio sadnju voćnih i zimzelenih stabala i raznih zasada na predmetnoj parceli, na kojoj je 1983. godine sagradio drvenu šupu, a da je apelant u februaru 1993. godine izvršio sječu stabala te uništio zasade. Istaknuto je da ovaj zaključak potvrđuje i zapisnik Opštinskog sekretarijata za privredu, finansije i planiranje od 11. februara 1993. godine a da je visina štete u tom dijelu utvrđena na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovog prava po apelantu se ogleda u tome što obrazloženja osporenih odluka nisu dovoljno jasna te što su odluke zasnovane na iskazima svjedoka premda drugi provedeni dokazi po apelantu «dovode u sumnju njihovu vjerodostojnost» te apelant smatra da sudovi uopće nisu obrazložili zašto iskazima svjedoka poklanja odnosno ne poklanja vjeru. Konačno apelant ističe da tužitelj predmetnu šupu ne može graditi na osnovu urbanističke saglasnosti i da mu je za gradnju šupe bila potrebna građevna dozvola koju on nije imao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja te je apelant obavezan da tužitelju naknadi štetu odnosno zašto su djelimično odbili tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu ocjena dokaza nije izostala i nije bila očigledno proizvoljna niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Također Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZOO (čl. 154, 158, 185, 189. i 277), koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2430/08 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio