Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-655/08 (DOO «Zenica-stan» Zenica)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-655/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 655/08, rješavajući apelaciju DOO «Zenica-stan» Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Zenica-stan» Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001464 od 29. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Zenica-stan» Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Mladen Veseljak, podnio je 28. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001464 od 29. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1889/00 od 28. novembra 2005. godine naloženo je apelantu da tužiteljici Suadi Gutlić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade materijalnu štete isplati iznos od 3.076.10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate, te da joj naknadi troškove postupka. Stavom drugim izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog JP «Grijanje» Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi).
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je 1997. godine u tužiteljicinom stanu u ul. Crkvice br. 52 u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan) nastupila šteta uslijed isticanja vode iz radijatora, te da je građevinskim vještačenjem utvrđena visina štete u iznosu od 3.076.10 KM. Navedeno je da je tužiteljica predmetni stan dobila od DP «Željezara» Zenica (u daljnjem tekstu: davalac stana), prema odluci od 26. marta 1996. godine, da je sa davaocem stana isti dan zaključila ugovor o korištenju stana, a da je sa apelantom ugovor o korištenju stana zaključila 7. maja 1998. godine. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor vezan za nedostatak legitimacije u odnosu na tužiteljicu, u smislu da u vrijeme nastanka štetnog događaja nije imala zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, budući da je sud utvrdio da je tužiteljica predmetni stan dobila na korištenje u martu 1996. godine, te da je u vrijeme nastanka štetnog događaja koristila predmetni stan za stanovanje. Sud je, dalje, naveo da je, prema članu 5. Odluke o osnivanju JP «Zenica-stan» Zenica (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), propisano da je osnovna djelatnost tog preduzeća održavanje stambenih zgrada i stanova i tekuće održavanje stana. S obzirom na to da je tužiteljica predmetni stan koristila od 1996. godine, a budući da je apelant shodno navedenoj odluci dužan održavati stambene zgrade i stanove, sud je zaključio da je apelant pasivno legitimiran u ovoj parnici. Utvrđeno je da je do štete u tužiteljicinom stanu došlo izbijanjem vode iz radijatora. Budući da apelant nije dokazao da je do štete došlo bez njegove krivnje, sud je zaključio da je apelant odgovoran za štetu nastalu u tužiteljicinom stanu, te je, u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao apelanta da tužiteljici naknadi štetu u visini koja je utvrđena nalazom sudskog vještaka. Odbijajući tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, sud je obrazložio da odlukom o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora grada Zenice nije utvrđena obaveza drugotuženog za održavanje instalacija grijanja u stanovima, zbog čega je sud ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog.
4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-
Gž-06-000-407 od 3. oktobra 2006. godine usvojena je apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude sud je naveo da je članom 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a stavom 2. tog člana da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, a da je članom 35. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da su davalac stana na korištenje, odnosno zajednica stanovanja, dužni održavati stan koji je predat na korištenje nosiocu stanarskog prava. S obzirom na to da je tužiteljica sa apelantom zaključila ugovor o korištenju stana 7. maja 1998. godine, sud je zaključio da je ona tek tog datuma, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekla stanarsko pravo. Dalje je navedeno da sud ne može prihvatiti navode prvostepenog suda da tužiteljica ima aktivnu legitimaciju a apelant pasivnu legitimaciju, jer u momentu nastanka štete tužiteljica nije bila u obligacionopravnom odnosu sa apelantom, te, stoga, i ne može potraživati naknadu štete u smislu člana 35. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, odnosno člana 154. ZOO-a.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001464 od 29. novembra 2007. godine usvojena je tužiteljicina revizija i drugostepena presuda preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude sud je prvenstveno naveo da je reviziju dopustio u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer bi odlučivanje o reviziji u konkretnoj pravnoj stvari moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje je navedeno da Vrhovni sud ne može prihvatiti stav drugostepenog suda da tužiteljica nije aktivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Istaknuto je da Kantonalni sud zanemaruje činjenicu da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužiteljicin suprug, kao nosilac stanarskog prava (od 1989. godine), sa davaocem stana na korištenje sporazumno raskinuo ugovor o korištenju stana (član 53. Zakona o stambenim odnosima) 22. marta 1996. godine, a da je nakon toga, tj. 26. marta 1996. godine, davalac stana dodijelio stan tužiteljici i istog dana sa njom zaključio ugovor o korištenju stana. Navedeno je da stanarsko pravo bračnog druga nosioca stanarskog prava nije samostalno, da ono izvire iz prava nosioca stanarskog prava i sa njim je akcesorno povezano, dakle, dijeli njegovu pravnu sudbinu dok ne nastupe okolnosti kada se prema zakonu od njega odvaja (član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima). Sud je istakao da je tužiteljica zajedno sa suprugom bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu do 22. marta 1996. godine, da bi od 26. marta 1996. godine, kad je njoj dodijeljen isti stan na korištenje, i dalje imala svojstvo nosioca stanarskog prava, koje faktički nije ni prekidano. Vrhovni sud je naveo da je tužiteljicino useljenje i stanovanje u stanu zakonito, da kontinuitet u korištenju stana i pravni osnov nisu prekidani, te da samo zbog činjenice da je tužiteljica formalno zaključila ugovor o korištenju stana sa apelantom 7. maja 1998. godine ne znači da od tog datuma ima svojstvo nosioca stanarskog prava. Konačno je navedeno da je apelant preduzeće čija je osnovna djelatnost održavanje stambenih zgrada i stanova, odnosno osiguravanje ispravnosti, upotrebljivosti i sigurnosti svih dijelova, uređaja, instalacija i opreme u zgradama, te da je, stoga, u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, dužan da tužiteljici naknadi štetu u utvrđenom iznosu budući da tokom postupka nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice.
6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda o povredi ovih prava se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima i člana 54. ZOO-a, te apelant ističe da u vrijeme nastanka štete njegov pravni prednik nije bio u obligacionom odnosu sa tužiteljicom budući da ona nije imala zaključen ugovor o korištenju stana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno Zakon o stambenim odnosima i ZPP. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da osporena presuda Vrhovnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je preinačena presuda Kantonalnog suda na način da je apelantova žalba odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda kojom je apelant obavezan da tužiteljici isplati naknadu štete. Vrhovni sud je za svoju odluku dao detaljne razloge nalazeći da je tužiteljica i prije zaključivanja formalnog ugovora o korištenju stana sa apelantom 7. maja 1998. godine sa suprugom bila nosilac (sunosilac) stanarskog prava na predmetnom stanu (od 5. oktobra 1989. godine), u smislu člana 19. Zakona o stambenim odnosima, te da, stoga, kontinuitet u korištenju stana i pravni osnov nisu prekidani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju i primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o stambenim odnosima i ZOO-a, naročito imajući u vidu da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je tužiteljicin suprug napustio predmetni stan zbog odlaska u inozemstvo, a da je tužiteljica sa djecom ostala u stanu, te da se praktično radi o prijenosu stanarskog prava u smislu člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima prema kojem, kad jedan od bračnih drugova umre ili prestane da koristi stan «drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno». Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović