Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2275/08 (D. J.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Miješanje u pravo na dom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 11
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2275/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2275/08, rješavajući apelaciju Džemala Jukle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Jukle podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000624 od 13. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-00 1263 od 7. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Juklo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je 24. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000624 od 13. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-00 1263 od 7. decembra 2006. godine.
2. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 3-372-11182/96 od 5. aprila 2006. godine, donesenom po službenoj dužnosti na osnovu člana 11. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/99, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 15/02 – u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), utvrđeno je da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana u Ul. Tekija broj 51A (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te mu je naloženo da sa svim članovima porodičnog domaćinstva napusti predmetni stan. Utvrđeno je da apelant, kao višestruki korisnik, nema pravo na alternativni smještaj. Apelantova žalba izjavljena na rješenje Odjela je odbijena Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-04-25-64/06 od 28. aprila 2006. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 218 od 7. juna 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva. U obrazloženju je navedeno da se apelant u predmetni stan uselio na osnovu rješenja nadležnog organa o dodjeli stana na privremeno korištenje kao raseljenoj osobi, koja je uslijed ratnih događaja morala napustiti svoj dom. Budući da je apelantov dom obnovljen, sud je naveo da je apelant, u smislu člana 11. stav 4. tač. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, višestruki korisnik.
4. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1935/04 od 28. juna 2006. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi), utvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se apelant uselio u predmetni stan u junu 1992. godine, da na stanu nije postojalo stanarsko pravo, te da je tuženi nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Navedeno je da sud nije prihvatio navode tuženog da apelant nije bespravni korisnik predmetnog stana, jer je ishodovao rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje, budući da su, po zaključku suda, stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene 11. aprila 1998. godine «sva rješenja kojima su stanovi davani na privremeno korištenje proglašena ništavim». Sud je zaključio da to ima kao posljedicu da takvo rješenje nije nikada ni proizvelo pravno djejstvo. Budući da su saslušani svjedoci izjavili da se apelant u predmetni stan uselio u junu 1992. godine, sud je utvrdio da je apelant u predmetnom stanu stanovao više od 8 godina do dana prestanka sticanja stanarskog prava (kako je u presudi navedeno, do 6. decembra 2002. godine), te je primjenom člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima udovoljio apelantovom postavljenom tužbenom zahtjevu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-00 1263 od 7. decembra 2006. godine uvažena je žalba tuženog, te je preinačena presuda Općinskog suda na način da je odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju rješenja sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, prema kojem se apelant uselio u predmetni stan u junu 1992. godine i da ga je od tada nesmetano koristio, te da je, po apelantovom zahtjevu, Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam, građenje i stambene poslove Općine Mostar (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 3-372-11182/96-2 od 15. januara 1997. godine predmetni stan dodijeljen apelantu na privremeno korištenje na osnovu člana 9. Zakona o napuštenim stanovima («Službeni list FBiH» br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 33/95). Navedeno je da je prvostepeni sud pogriješio kad je zaključio da apelant ima status bespravnog korisnika predmetnog stana i da je pogrešan stav Općinskog suda da je stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene rješenje o dodjeli stana apelantu na privremeno korištenje postalo ništavo. Kantonalni sud je naveo da je članom 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se ništavim proglašavaju samo rješenja kojim je nosiocima stanarskog prava prestalo stanarsko pravo u spornom periodu. Dalje je navedeno da rješenja o privremenom korištenju stana donesena u skladu sa propisima iz člana 1. tog zakona ostaju i dalje na snazi dok se ne ponište u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. S obzirom na navedeno a imajući u vidu da apelant koristi predmetni stan na osnovu rješenja o privremenom korištenju, Kantonalni sud je zaključio da se apelant ne može smatrati bespravnim korisnikom, te da stoga ne postoje pretpostavke iz člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima za utvrđenje apelanta kao nosioca stanarskog prava. S obzirom na navedeno, sud je na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000624 od 13. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-
0-Gž-06-00 1263 od 7. decembra 2006. godine. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te naveo da apelant od donošenja rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje ima pravni osnov za privremeno korištenje stana, te da se stoga ne može tretirati kao bespravni korisnik. Istaknuto je da se apelant u navodima revizije pogrešno poziva na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene, jer se navedena odredba tiče nosilaca stanarskog prava i ne primjenjuje se na rješenje kojim je apelantu dodijeljen stan na privremeno korištenje. Navedeno je da je suprotno tome odredbom člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da upravni akti o dodjeli stana na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa zakonom, te da se osoba koja se u stan uselila na osnovu akta čije je važenje isteklo smatra privremenim korisnikom. Dalje je navedeno da i prema ocjeni Vrhovnog suda apelant nije osigurao pravni osnov za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te da je stoga pravilna odluka drugostepenog suda o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva. Konačno je navedeno da na konkretnu činjeničnu i pravnu situaciju nije primjenjiv stav Ustavnog suda BiH izražen u Odluci broj U 77/03 od 19. novembra 2004. godine, na koji se apelant pozivao, jer se ne radi o identičnom slučaju.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je predmetni stan koristio bez pravnog osnova duže od 14 godina, te da je, u smislu člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, stekao status nositelja stanarskog prava. Dalje navodi da je u postupku izvršenja rješenja Odjela u upravnom postupku deložiran iz predmetnog stana 14. juna 2006. godine. Apelant smatra da se na njegov slučaj ne može primjenjivati Zakon o prestanku primjene, već isključivo Zakon o stambenim odnosima kao lex specialis, te da je stoga, u smislu člana 30. tog zakona, stekao stanarsko pravo jer tuženi u roku od 8 godina nije tražio njegovo iseljenje. Dalje apelant smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u njegovo pravo na dom a to miješenje ne predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 70/07 i dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje osporene odluke u tom predmetu, zaključio da je miješanje u apelantov dom «osnovano na zakonu, jer je njegova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredaba člana 30. ZSO, budući da apelant nije bio bespravni korisnik predmetnog stana.». Dalje, Ustavni sud je u toj odluci zaključio i da je «predmetni zakon bio 'primjereno pristupačan', te je apelant bio 'upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet' u smislu da se član 30. ZSO primjenjuje isključivo na bespravne korisnike, a ne i na lica koja u stanovima stanuju na osnovu rješenja nadležnog organa, odnosno lica koja imaju pravni osnov za useljenje u stan», te je utvrđeno da član 30. ZSO ispunjava i uvjet «proporcionalnosti». S obzirom na to da se stavovi Ustavnog suda izneseni u toj odluci sa aspekta navodne povrede prava na dom u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, a u pogledu apelacionih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 340/06.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za navodno kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović