Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-271/08 (M. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-271/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 271/08, rješavajući apelaciju Mejruše Karanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine»br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mejruše Karanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
06-001622 od 6. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-329/02-Z od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mejruša Karanović (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Zavidovića, koju zastupa Hilmo Šehić, advokat iz Zenice, podnijela je 19. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001622 od 6. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-329/02-Z od 14. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-329/02-Z od 14. jula 2006. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001622 od 6. decembra 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice Begzade Mulahalilović (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je utvrđeno da je tužiteljica vlasnik nekretnine zv. «Redžin vir» površine 4040 m2 koja je pobliže označena u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), a apelantica je obavezana da tužiteljici predmetnu nekretninu preda u posjed i da joj naknadi troškove postupka. Istom odlukom određeno je da će navedena presuda služiti tužiteljici kao osnov za upis u zemljišne knjige i u upravi za katastar nekretnina.
3. Predmet spora u konkretnoj parnici bio je zahtjev tužiteljice da se utvrdi pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, odredi predaja u posjed i upis prava vlasništva. Svoj zahtjev tužiteljica je zasnovala na tvrdnji da je vlasnik i posjednik predmetne nekretnine na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza umrlog oca. Tužiteljica je 11. septembra 1978. godine podnijela tužbu protiv Juse Numanovića, oca apelantice (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantice), u kojoj je navela da je predmetnu parcelu nesmetano obrađivala sve do proljeća 1976. godine, kada je pravni prednik apelantice samovoljno ušao u posjed iste, ogradio je i odcijepio jedan dio parcele koji se nalazi uz rijeku Krivaju. Podneskom od 19. juna 1986. godine tužiteljica je proširila tužbu i na apelanticu, koja je nakon smrti pravnog prednika ostala jedina tužena, koja se i ranije upustila u raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari budući da ima pravni interes da se predmetni postupak okonča.
4. Apelantica je u cijelosti osporila precizirani tužbeni zahtjev, navodeći da joj je predmetnu parcelu ugovorom o poklonu 26. novembra 1985. godine poklonio njen pravni prednik. Na osnovu tog ugovora Općinski sud je donio rješenje broj DN.1661/85 od 26. novembra 1985. godine. Apelantica je istakla da je nakon prelaska predmetne nekretnine u njeno vlasništvo, izvršila cijepanje kompletne parcele na dvije parcele, među kojima se nalazi i sporna parcela koja je po kulturi pašnjak treće klase, u površini od 404 m2.
5. Općinski sud je u toku postupka proveo brojne dokaze, uključujući i izjave svjedoka iz kojih, kako je sud naveo, proizlazi da su spornu parcelu oduvijek koristili članovi tužiteljicine porodice Mostarlić. Predmetna parcela je bila pašnjak i njiva na koju su mještani izgonili stoku i preko koje su prevozili šljunak, a u tome ih je ometala tužiteljica ili neko od njene porodice koji su «oduvijek bili u posjedu te parcele», sve dok pravni prednik apelantice nije počeo «zabranjivati tužiteljici posjed te parcele». Također u toku postupka angažirano je pet vještaka geodetske struke. Nalaze i mišljenja koje su odvojeno sačinila četiri vještaka sud nije prihvatio ocjenjujući ih nepotpunim i nepreciznim iz razloga što nisu bile date bliže oznake niti mjere, ili što nedostaje tačna površina sporne parcele. Općinski sud je prihvatio nalaz petog vještaka geodetske struke od 22. novembra 2001. godine i nalaz dat na glavnoj raspravi održanoj 21. juna 2006. godine.
6. Općinski sud je pribavio i spis Općine Zavidovići koji se odnosio na postupak provedene uzurpacije u korist pravnog prednika apelantice, izvršio je uvid u rješenje Sekretarijata za finansije Općine Zavidovići broj 03/11-UP/I-158/1-69 od 8. aprila 1969. godine, te utvrdio da u Općini Zavidovići ne postoji kompletan spis budući da ne postoji nalaz vještaka o snimljenoj parceli u postupku priznanja uzurpacije. Općinski sud je, imajući u vidu navedenu činjenicu, obrazložio da je u toku konkretnog postupka došlo do različitih mišljenja u vještačenju i različitih podataka, a naročito skica lica mjesta koje prate prijavne listove, ističući da se dvije uzurpirane parcele na pojedinim skicama različito crtaju, zaključujući da je zbog toga i nastao ovaj spor, kao i prigovori na nalaz vještaka geodetske struke. Općinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi vještak, čiji je nalaz i mišljenje sud prihvatio, u spis uložio i kopiju katastarskog plana koji se odnosi na područje tih parcela, a koju je u originalu prezentirao sudu i parničnim strankama. Prema zaključku ovog vještaka navedene dvije uzurpirane parcele «nisu nikada ni dodirivale dio sporne parcele, te je u tom smislu sporna samo površina cijele parcele [...] u površini od 404m2».
7. Posebno je istaknuto da, nije sporno među parničnim strankama, to što je u prijavnom listu iz 1955. godine navedeno da je posjednik dvije parcele pravni prednik apelantice kojem su te parcele i priznate u vlasništvo 1968. godine rješenjem nadležnog općinskog organa o rješavanju uzurpacije. Općinski sud je naglasio da te dvije parcele niko i ne osporava apelantici. Zbog toga je, kako je sud naveo, odbio nadvještačenje predloženo od strane apelantice da se ponovo premjere parcele koje su njenom ocu kao pravnom predniku priznate uzurpacijom, ističući da te parcele i nisu predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. U tom smislu navedeno je i mišljenje vještaka «kada bi se vršilo mjerenje parcela, koje su priznate uzurpacijom, našlo bi se više površine od priznate površine uzurpacijom». Upoređujući sve nalaze u spisu Općinski sud je ocijenio da su nalaz sa mišljenjem i skica mjesta od 12. novembra 2001. godine, koju je izradio vještak čiji je nalaz sud prihvatio urađeni sa preciznim mjerenjem na parcelama označenim u presudi, kao i na spornoj parceli, navodeći da je na skici označen sporni dio koji je po vještaku predmetna parcela u površini od 404 m2.
8. Općinski sud se pozvao na član 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH br. 6/98 i 29/03) kojim je propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Imajući u vidu i član 42. navedenog zakona kojim je propisano da nasljednik stiče pravo vlasništva na stvar u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja, Općinski sud je ocijenio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica predmetnu parcelu stekla nasljeđivanjem od svoga oca Omera Mostarlića, odnosno majke Mejre Mostarlić, što proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda broj O.270/69 od 25. februara 1970. godine i broj O. 270/69 od 28. februara 1977. godine. Općinski sud je zaključio, imajući u vidu sve izvedene dokaze, da je tužiteljica spornu parcelu, osim što je stekla nasljeđem iza svoje majke diobom nasljeđenih nakretnina, stekla i putem održaja. Općinski sud je naveo da tužiteljica spornu nekretninu, kao i njeni preci koriste preko trideset godina i prije nastanka spora sa tuženim, zaključujući da je i po tom osnovu stekla svoje pravo vlasništva na spornoj parceli i po osnovu dosjelosti u skladu sa članom 32. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, kojim je propisano da posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
9. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je u cijelosti podržao zaključak prvostepenog suda koji je, kako je Kantonalni sud ocijenio, izveden na osnovu provedenih dokaza iz kojih je utvrđeno da je tužiteljica vlasništvo na spornim nekretninama stekla nasljeđem iza umrlih roditelja. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno naveo odredbe člana 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je određeno da nasljednik stiče pravo vlasništva na stvar u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavioca, ako Zakonom nije drugačije određeno. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud odlučio u smislu člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP) budući da je u obrazloženju svoje odluke, naveo zbog čega je tačnim prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske na kojem je utemeljio svoju odluku, pogotovo imajući u vidu da je taj vještak argumentirano, potpuno i detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe apelantice, te zbog čega je izjave pojedinih svjedoka uzeo kao tačne, odnosno izjave svjedoka koje govore u prilog usvajanja tužbenog zahtjeva tužiteljice. Kantonalni sud je naglasio da u situaciji kakva je u konkretnom slučaju, sud ima pravo da slobodno cijeni dokaze na osnovu kojih će donijeti svoju odluku.
10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelantica je navela da je sud bio u mogućnosti naložiti vještacima da izvrše dopunu svojih nalaza u slučaju da ne može postupiti po tim nalazima, što sud nije učinio. Također je navedeno da je vještak geodetske struke na čijem nalazu sudovi temelje svoje odluke uradio svoj nalaz mimo pravila struke i vještine budući da je prilikom uviđaja na licu mjesta, «došao nepripremljen». Apelantica smatra da su nalaz i mišljenje navedenog vještaka nepotpuni. Smatra da je sud učinio povredu postupka i onemogućio je da zaštiti svoja prava, kada je odbio prijedlog njenog punomoćnika da odredi vještaka iz Federalne geodetske uprave.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije se odluke osporavaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već je samo nezadovoljna osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović