Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-278/08 («IVPER» d.d. Čitluk)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-278/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 278/08, rješavajući apelaciju «IVPER» d.d. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “IVPER”d.d. Čitluk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-
07-000130 od 9. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901325 03 Ps od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «IVPER» d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-
Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnio je 19. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-000130 od 9. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901325 03 Ps od 7. marta 2007. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901325 03 Ps od 7. marta 2007. godine tuženi Euroherc osiguranje d.d. Mostar ( u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je da apelantu isplatiti na ime materijalne štete iznos od 2.260,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. maja 2000. godine do isplate, na ime izgubljene zarade iznos od 475,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. oktobra 2005. godine do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.542,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja. Tužbeni zahtjev apelanta, iznad dosuđenog iznosa je odbijen.
3. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da među parničnim strankama nije sporno, da se 28. maja 2000. godine dogodila saobraćajna nezgoda na raskrsnici Čitluk-Tromeđa u kojoj su učestvovali Miroslav Miličević (u daljnjem tekstu: M.M.), upravljajući putničkim vozilom koje je bilo osigurano kod tuženog i Pero Blažević (u daljnjem tekstu: P.B.) kao vozač autobusa koji je vlasništvo apelanta. Tom prilikom došlo do oštećenja autobusa. Općinski sud je istakao da je u toku postupka provedeno vještačenje po vještaku saobraćajne i mašinske struke na okolnost uzroka nastanka saobraćajne nezgode i na okolnost utvrđenja materijalne štete na vozilu apelanta, iznosa računa koje je ispostavio apelant na ime otklanjanje štete i na okolnost potrebnog vremena za popravak autobusa apelanta, s obzirom na oštećenja koja su nastala predmetnom nezgodom, uz saslušanje vještaka u odnosu na pismene nalaze. Također, obavljeno je i vještačenje po vještaku finansijske struke na okolnost utvrđenja visine izgubljene zarade apelanta za vremenski period u kojem je oštećeni autobus bio onesposobljen za saobraćaj, uz saslušanje učesnika kao svjedoka M.M. i P.B. na okolnost toka nastanka saobraćajne nezgode.
4. Općinski sud je naveo da je na okolnost nastanka predmetne nezgode sačinjen izvještaj o izvršenom prekršaju od strane Policijske uprave Čitluk od 28. maja 2000. godine, sa podacima o učesnicima u saobraćajnoj nezgodi, podacima o vozilima, uočenim oštećenjima na autobusu i putničkom vozilu, pronađenim tragovima na mjestu nezgode, opisom poduzetih mjera na mjestu nezgode kao i vremenskih prilika u trenutku nastanka nezgode i uzetim iskazima učesnika nezgode. Općinski sud je naveo sadržaj i detalje pismenog nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke od 8. decembra 2006. godine kao i usmena pojašnjenja data pri saslušanju. Općinski sud je navedeni nalaz prihvatio tačnim, logičnim i argumentiranim te je u tom smislu naveo da je, cijeneći nalaz vještaka kao i materijalne dokaze u koje je izvršen uvid, nesumnjivo zaključio da je za saobraćajnu nezgodu isključivo kriv vozač putničkog vozila, tj. osiguranik tužene, zato što se neposredno prije nastanka nezgode kretao lijevom kolovoznom trakom pretičući autuobus na raskrsnici. Usljed toga, apelantu je na njegovom autobusu pričinjena materijalna šteta, koja prema nalazu vještaka 2.260,00 KM, kao i šteta na ime izgubljene zarade u iznosu od 485,08 KM.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama obje stranke u dijelu za koji su imale pravni interes, (apelant u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev, a tuženi u dijelu kojim je utvrđena njegova odgovornost i dosuđena šteta), donio presudu kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem dijelu. Žalbu tuženog uvažio je u cijelosti, osporenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime materijalne štete isplati iznos od 2.260,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom naknadi 772,00 KM na ime troškova postupka.
6. Ispitujući presudu u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Kantonalni sud je naglasio da je u konkretnoj pravoj stvari bitno ko je kriv za predmetnu nezgodu, jer od toga zavisi i visina štete. Kantonalni sud je naveo da je i u nalazu i u iskazu pred sudom vještak izjavio da su oba vozila uzrokovala nastanak predmetne nezgode, te da je prvostepeni sud prihvatio njegov nalaz kao tačan logičan i razložan. Sotga, kako je naveo Kantonalni sud nije jasno zašto je prvostepeni sud utvrdio isključivu odgovornost osiguranika tuženog.
7. Kantonalni sud je ocijenio da se vještačenje po vještaku saobraćajne struke svodi na primjenu Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: Zakon «Službene novine HNK» broj 7/99), koji je bio na snazi u momentu štetnog događaja. U tom smislu Kantonalni sud je naveo da je prema članu 39.stav 1. navedenog zakona bilo propisano da vozač koji se približava raskrsnici mora da vozi sa povećanom opreznošću koja odgovara uslovima saobraćaja na raskrsnici. Također, istim članom stav 2. navedenog zakona bilo je propisano da je vozač koji se približava raskrsnici dužan da vozi takvom brzinom da se može zaustaviti i propustiti vozila koja na raskrsnici imaju prvenstvo prolaza, a prema stavu 3. istog člana vozač je dužan da na dovoljnoj udaljenost pred raskrsnicom vozilom zauzme položaj na onoj saobraćajnoj traci kojom mora da prođe kroz raskrsnicu.
8. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizilazi da je upravo vozač koji je upravljao autobusom prekršio ove zakonske odredbe, obrazlažući da je «dolazio sporednom cestom gdje stoji znak «STOP» na mjestu uključivanja na glavnu cestu, a [putničko vozilo] sa kretalo glavnom prometnicom što znači da je ovo vozilo imalo pravo prvenstva, da se nesporno radilo o vrlo frekventnoj i opasnoj raskrsnici gdje je opreznost morala biti još veća, da je sam vještak konstatirao da je vozač autobusa imao tehničku mogućnost da prilikom uključivanja vidi nadolazeće [putničko vozilo] i blagovremeno zaustavi autobus kako bi ga propustio, što je značilo još veću opreznost, te da je odgovornost vozača autobusa bila utoliko veća što se radilo o autobusu punom putnika (sam je rekao da ih je bilo pedeset), tako da je i njih ugrozio».
9. Kantonalni sud je naglasio da je vještak svoju tezu o odgovornosti osiguranika tuženog našao u činjenici koja uopće nije dokazana, a koja se odnosila de se osiguranik tuženog odlučio da pretiče autobus na površini raskršća, kao ni da teza vještaka da je vozač autobusa stao na znak «STOP» nije sa sigurnošću utvrđena, dajući o tome detaljna obrazloženja. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da je za predmetni udes isključivo odgovoran vozač autobusa, što znači da odgovornosti osiguranika tuženog nema, a samim tim nema ni odgovornosti tuženog, te da je iz ovih razloga bespredmetno raspravljati o visini štete, ocjenjujući i žalbu apelanta bespredmetnom.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su povrede njegovih navedenih prava učinjene i osporenom presudom Općinskog suda, ali samo u dijelu u kojem nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu vezanom za visinu izgubljene zarade. Apelant povredu navedenih prava vidi u tome «što je drugostepeni sud na temelju istih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu isključivo odgovaran vozač autobusa-tj vozač apelantovog vozila, što je rezultiralo pogrešnom odnosno proizvoljnom primjenom materijalnog prava». Apelant je naveo da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da u postupku nije dokazana činjenica da je putničko vozilo pretjecalo autobus u raskrsnici, pozivajući se na nalaz vještaka. Također je navedeno da je čl. 46. i 53. Zakona propisano da vozač ne smije na raskršću pretjecati drugo vozilo, te da je u konkretnom slučaju vozač putničkog vozila prekoračio dozvoljenu brzinu. Apelant smatra «da je Kantonalni sud imao u vidu cjelovit pismeni nalaz i mišljenje, utvrdio bi činjenično stanje koje je pravilno utvrđeno od strane prvostepenog suda, te bi morao odbiti žalbu tuženog, ili eventualno, utvrditi odgovornost oba učesnika za saobraćajnu nezgodu».
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović