Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-295/08 (S.V.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-295/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 295/08, rješavajući apelaciju S.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-06-001487 od 29. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000309 od 6. jula 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-580/01-I od 17. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatura «Ćupina & Co» d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti Mostar, podnijela je 23. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001487 od 29. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000309 od 6. jula 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-580/01-I od 17. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-580/01-I od 17. januara 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o podstanarskom odnosu koji je kao zakupodavac zaključila 3. februara 1994. godine sa Ivanom Marjanovićem (u daljnjem tekstu: tuženi). Istom presudom odbačena je tužba apelantice u odnosu na zahtjev da joj tuženi preda u posjed slobodan od osoba i stvari na raspolaganje stan pobliže opisan u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi istakla kako je sa tuženim zaključila ugovor o podstanarstvu i da je u konkretnom slučaju sporno da li je tuženi lično potpisao ugovor o podstanarskom odnosu, te da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrdio da apelantica nije stanovala u drugom dijelu stana već da je uslijed ratnih dejstava izbjegla u inostranstvo. Sud je naveo član 54. Zakona o stambenim odnosima kojim su propisani uslovi kada nosilac stanarskog prava može izdati dio stana podstanaru, ali samo pod uslovom da u drugom dijelu stana stanuje nosilac stanarskog prava odnosno vlasnik stana. Nakon provedenih dokaza sud je kao objektivan i stručan prihvatio nalaz vještaka grafologa Esada Bilića da tuženi nije svojeručno potpisao ugovor o podstanarskom odnosu, zaključivši da apelantica i tuženi nisu zaključili ugovor o podstanarkom odnosu.
3. Sud je dalje naveo da apelantica ni drugim dokaznim sredstvima nije dokazala da je namjera ugovornih strana bila da zaključe podstanarski odnos, pa ako bi se i pretpostavilo da je apelantica zaključila podstanarski ugovor sa tuženim isti bi bio ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je zaključen suprotno odredbi člana 54. Zakona o stambenim odnosima. Također, sud je istakao da je u predmetu broj P. 170/02-I o istom tužbenom zahtjevu donesena pravosnažna odluka u kojoj je odlučeno da se predmetni stan smatra napuštenim te da se o povratu predmetnog stana odlučuje u upravnom postupku. Imajući u vidu naprijed navedeno kao i činjenicu da tuženi ne koristi predmetni stan već više od dvije godine, sud je tužbeni zahtjev u odnosu na raskid ugovora o podstanarskom odnosu odbio kao neosnovan, dok je na osnovu člana 67. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 68. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena predaja predmetnog stana u posjed.
4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-06-000309 od 6. jula 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe, analizom svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa apelanticom jer potpis na ugovoru nije tuženikov odnosno, pod predpostavkom da su stranke i zaključile ugovor isti bi imao elemente ništavosti u smislu odredbe člana 103. ZOO-u jer je zaključen suprotno odredbi člana 54. Zakona o stambenim odnosima. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na raskid ugovora o podstanarskom odnosu odbio kao neosnovan. Također, prvostepeni sud je pravilno postupio i u odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva apelantice, kojim je tražila od tuženog predaju u posjed predmetnog stana, tako što je isti odbačen na osnovu člana 67. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 68. ZPP. Naime, rješenjem Općinskog suda broj P-170/02-I od 19. oktobra 2004. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1275/04 od 17. marta 2005. godine utvrđeno je da je tuženi bio privremeni korisnik predmetnog stana, te da se o apelanticinom zahtjevu za povrat predmetnog stana moglo rješavati jedino u upravnom postupku. U prilog navedenom ide i činjenica da je apelantica na glavnoj raspravi održanoj 14. septembra 2005. godine izjavila da je u posjedu predmetnog stana, iz čega proizilazi da apelantici nedostaje pravni osnov za tužbu. Sud je zaključio da je ispravna i odluka prvostepenog suda u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka obzirom da je apelantica u smislu odredbe člana 387. ZPP obavezana na naknadu troškova postupka.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-06-001487 od 29. novembra 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelanticinim navodima, drugostepeni sud za svoju odluku dao pravilne i valjane razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima iz spisa predmeta, te da isti imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava. Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbacili tužbu apelantice u odnosu na istaknuti zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed obzirom da u vrijeme donošenja odluke o osnovanosti tog zahtjeva nije postojao pravni interes za taj dio tužbe. Također, Vrhovni sud je istakao da se ostali revizijski prigovori apelantice odnose na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog koji se revizija ne može izjaviti u smislu člana 240. stav 2. ZPP.
6. Apelantica se žali da joj je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se poziva, te poništi presuda Vrhovnog suda. Apelantica je navela da pred upravnim organima vodi postupak za povrat stana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica također, smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica i ne spori da se nalazi u posjedu predmetnog stana, pa kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati njenu tvrdnju da joj je osporenim odlukama prekršeno neko od navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović