Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-355/08 (R. D.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 22
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 22
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-355/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 355/08, rješavajući apelaciju Rabije Džanko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rabije Džanko podnesena u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1817/05 od 20. novembra 2007 godine, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rabije Džanko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U- 1817/05 od 20. novembra 2007 godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-7840/05 od 22.
juna 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-1907/99 od 25. februara 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rabije Džanko.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U- 1817/05 od 20. novembra 2007 godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-7840/05 od 22.
juna 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-1907/99 od 25. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rabija Džanko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1817/05 od 20. novembra 2007 godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23- 7840/05 od 22. juna 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-1907/99 od 25. februara 2005. godine
2. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-1907/99 od 25. februara 2005. godine odbijen je apelanticin zahtjev za povrat u posjed stana u Sarajevu u ulici Grbavička broj 35/II. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantica putem Općine Sarajevo - Centar 2. jula 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja navedeno je da je rješavajući o zahtjevu apelantice Uprava donijela Rješenje broj: 23/6-372-P-1907/98 od 12. jula 2001. godine kojim je odbijen zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3657/01 od 2. aprila 2002. godine poništeno je navedeno rješenje Uprave i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak uz upute da se status apelantice cijeni na dan 30. april 1991. godine, te da se primjenom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene; «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04) odluči o konkretnom zahtjevu za povrat u posjed stana. Postupajući po uputama Ministarstva, nakon uvida u dokaze pribavljene u ranijem postupku, kao i dokaze pribavljene u toku ovog postupka utvrđeno je, na osnovu presude Općinskog suda II u Sarajevu broj RS-40/99 od 15. maja 2000. godine, da se u spornom stanu nalazi apelanticin brat Mustafa Džanko sa svojom porodicom. S obzirom na navedeno, a cijeneći status apelantice u odnosu na predmetni stan na dan 30. april 1991. godine, Uprava je na osnovu izjave saslušanih svjedoka pred ovim organom (R.B. i O.V.) utvrdila da apelantica nije bila u spornom stanu nekoliko godina prije izbijanja ratnih dejstava. Ocjenjujući sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, primjenom čl. 3, 6, 7, i 18e. Zakona o prestanku primjene Uprava je odlučila da odbije apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed.
3. Protiv Rješenja Uprave broj 23/6-372-P-1907/99 od 25. februara 2005. godine apelantica je 19. aprila 2005. godine podnijela žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 27/02-23-7840/05 od 22. juna 2005. godine žalbu odbilo. Ministarstvo je utvrdilo da je Uprava potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila zakon i donijela osprenu odluku. Naime, kako proizilazi iz spisa predmeta Uprava je postupajući po uputstvima datim u Rješenju ovog Ministarstva broj: 27/02-23-3657/01 od 2. aprila 2002.godine, utvrdila da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila korisnik predmetnog stana, te shodno tome i nije mogla biti utvrđena kao lice kojem bi prema odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene shodno članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH pripadalo pravo na vraćanje navedenog stana u posjed. Ovo iz razloga što je u ponovnom postupku po ocjeni ovog Ministarstva Uprava pravilno utvrdila da je apelantica predmetni stan za koji traži povrat napustila nekoliko godina prije izbijanja ratnih dejstava, a što su potvrdili svojim iskazima u svojstvu svjedoka R.B. i O.V. koji su stanari iz ulaza zgrade u kojoj se stan nalazi. Također, i u sudskom postupku je utvrđeno da je korisnik predmetnog stana Dž.M., koji je pravosnažnom presudom određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a iz razloga što je imenovani živio u predmetnom stanu sa svojim ocem M.M. do početka agresije, te da je stan napustio 1992. godine i u stan se vratio 1996. godine gdje i sad boravi. Prema činjeničnom utvrđenju apelantica se udala 1984. godine i od te godine ne stanije u navedenom stanu što je nesporno utvrđeno na osnovu izjava navedenih svjedoka, te akta PU Novo Sarajevo od 31. januara 2000. godine. Dakle, kako proizilazi iz podataka spisa predmeta apelantica je nakon udaje napustila predmetni stan i time izgubila svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, dok je njen brat Dž.M. kao član porodičnog domaćinstva nastavio da koristi predmetni stan izuzev ratnog perioda od 1992. godine do 1996. godine, kada je (od 1996. godine) nastavio sa korištenjem stana poslije smrti nosioca stanarskog prava, pa ga je sud svojom presudom u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS; «Službene novine FBiH» br. 11/98 i 38/98) odredio za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
4. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu 3. augusta 2005. godine, koju je Kantonalni sud Presudom broj U-1817/05 od 20. novembra 2007. godine odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred Upravom, koje je prihvatilo i Ministarstvo, utvrđeno da je apelantica nakon udaje napustila predmetni stan i izgubila svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te da je njen brat Dž.M. kao član porodičnog domaćinstva nastavio da koristi stan, izuzev ratnog perioda od 1992. do 1996. godine, kada je, nakon prestanka ratnih dejstava, nastavio korištenje predmetnog stana iza oba roditelja. Kako se apelantica i njen brat nisu sporazumjeli, niti odredili lice za nosioca stanarskog prava, to je na prijedlog davaoca stana na korištenje (MUP FBiH) Rešenjem Općinskog suda II Sarajevo od 15. maja 2000. godine, u smislu člana 22. ZOS-a, određeno ko će biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je naveo da apelantica nije dostavila dokaze kojim bi se na nesumnjiv način dokazalo da se predmetni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kantonalni sud je ocjenio da je Uprava potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno izvela zaključak da apelantica nije bila korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed prema članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona. Naime, shodno navedenim zakonskim odredbama pravo na povrat stana ima nosilac stanarskog prava i član njegovog porodičnog domaćinstva, dakle, isključivo lica koja prema ZOS imaju status nosioca stanarskog prava, odnosno člana porodičnog domaćinstva, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Kantonalni sud je naveo da predmetni stan za apelanticu nije mogao predstavljati dom u smislu člana 8. Evropske konvencije zaključivši da je drugostepeni organ prihvatajući utvrđenje prvostepenog organa, pravilno postupio i odbio apelanticinu žalbu budući da ne ispunjava zakonske uvjete da joj se predmetni stan preda u posjed.
5. Apelantica se žali da upravni organi i Kantonalni sud u postupku donošenja osporenih odluka nisu proveli pravičan postupak, da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelantica se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su upravni organi i Kantonalni sud nezakonito cijenili činjenicu da nije bila korisnik stana na dan 30. aprila 1991. godine. Apelantica smatra da ima pravo na predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva budući da isti nije napustila prilikom udaje, te da u konkretnom slučaju nije od značaja činjenica ko je bio prije a ko je sad nosilac stanarskog prava. Nadalje, navodi da organi uprave i Kantonalni sud nisu uzeli u obzir materijalne dokaze koje je ona predložila nego su preko istih olako prešli i poklonili punu vjera iskazima svjedoka koji su površni. Također, ističe da je postupak po zahtjevu za povrat stana neopravdano dugo trajao. U vezi povrede prava na imovinu apelantica ističe da je faktički lišena svoje imovine-stana na nezakonit način.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glase:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
7. U pogledu apelanticinih navoda da je postupak za rješavanje zahtjeva za povrat stana pred upravnim organima i Kantonalnim sudom neopravdano dugo trajao, Ustavni sud podsjeća da je o takvim navodima već odlučivao povodom apelacije koju je apelantica podnijela Ustavnom sudu 29. novembra 2006. godine, a zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za povrat stana u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj U-1817/05. Rješavajući o apelaciji koja je bila podnijeta 29. novembra 2006. godine Ustavni sud donio odluku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3196/06 od 26. februara 2009. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 33/09). U toj odluci Ustavni sud je zaključio da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencij i utvrdio odgovarajuću naknadu na ime nematerijalne štete. U ovom predmetu, apelantica se samo paušalno pozvala na pravo na donošenje odluke u razumnom roku ne dajući pri tome nikakve dalje razloge, ne navodeći ništa iz čega bi se moglo zaključiti zašto je ovaj predmet, u pogledu pozivanja na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, drugačiji od predmeta koji je okončan odlukom Ustavnog suda broj AP 3196/06 od 26. februara 2009. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da se radi o pitanju o kome je već odlučivao, a da iz navoda iznesenih u apelaciji proizilazi da nema osnova za ponovno odlučivanje.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, u odnosu na ostale aspekte člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Navodi o kršenju prava na dom
11. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
12. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud uviđa da je apelantica živjela u spornom stanu, kao član porodičnog domaćinstva svojih roditelja sve do 1984. godine, kada je nakon udaje napustila predmetni stan i time izgubila svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ustavni sud također, zapaža da je apelantica izgubila pravni osnov korištenja predmetnog stana, a što je utvrđeno u sudskom postupku u kojem je pravosnažnom sudskom presudom Općinskog suda II u Sarajevu broj RS-40/99 od 15. maja 2000. godine u smislu člana 22. ZOS za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen njen brat Dž.M. iz razloga što je živio u predmetnom stanu sa svojim roditeljem do 1992. godine kada je stan napustio zbog izbijanja ratnih sukoba, u koji se vratio 1966. godine. Ustavni sud ističe da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da je živjela predmetnom stanu nakon 1984. godine, čime je izbugljena veza sa tim stanom koja je ključna u ocjeni da li se konkretni prostor odnosno stan može smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, imajući u vidu činjenicu kada je apelantica napustila stan, i stavljajući je u kontekst stava koji Ustavni sud ima vidu kada razmatra predmete koji se tiču ostvarenja prava na poštivanje doma osoba koje su svoje stanove i imovinu napustili zbog ratnih dejstava, prema kojem je jedan od osnovnih ciljeva Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, Ustavni sud smatra da ovaj stav nije primjenjiv na apelanticu s obzirom da ona nije imala status nosioca stanarskog prava, niti člana porodičnog domaćinstva, kako bi mogla ostvariti pravo na povrat predmetnog stana u skladu sa imovinskim zakonima. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
13. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Navodi o kršenju prava na imovinu
14. U odnosu na navode apelantice o kršenju prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud je pojam imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije proširio i na stanove na kojima je stečeno stanarsko pravo.
15. U konkretnom slučaju apelantica je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana tvrdeći da je član porodičnog domaćinstava ranijeg nosioca stanarskog prava. Ustavni sud nalazi da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je bila korisnik predmetnog stana na dan 30. april 1991. godine te stoga nije ispunila zakonske uvjete da joj se, u smislu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, prizna pravo na povrat stana kao nosilacu stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. ZOS, a kako je to tvrdila. Budući da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoje tvrdnje u smislu zakona proizlazi da se njen zahtjev za povrat predmetnog stana nije ticao «postojeće imovine» već je apelantica namjeravala da stekne pravo na predmetnom stanu. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelantica mogala imati bar «legitimno očekivanje» da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud ponovo ukazuje da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala ispunjenje relevantnih zakonskih uslova da bi se mogala smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelantice da će uspjeti sa predmetnim zahtjevom, iako u predmetnom postupku nije dokazala da ispunjava uslove predviđene zakonom ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh odnosno mora biti ostvarivo kroz ispunjenje tačno određenih zakonskih uslova, što nije konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, te ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović