Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-865/08 (M. S.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-865/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 865/08, rješavajući apelaciju Milke Sokolović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Sokolović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 3253/05 od 14. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1091/03-B od 7. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Sokolović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3253/05 od 14. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1091/03-B od 7. oktobra 2005. godine.
2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv «Bosna osiguranja» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je zatražila da se: «...naloži tuženom da joj plati iznos od 8941,70 KM, ma ime materijalne štete sa zakonskom kamatom počev od dana nastanka štete, a zbog štete koju je apelantica pretrpjela nezakonitim radom i postupkom tuženog čijim doprinosom je došlo da vozilo bude ukradeno i napusti BiH...».
3. Presudom Općinskog suda broj P-1091/03-B od 7. oktobra 2005. godine apelanticin tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. Također, apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 792,00 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelantica od tuženog zahtijevala naknadu štete na osnovu činjenice da je prije otuđenja njenog vozila tuženi izdao zeleni karton na ime Lj. K., te da je na osnovu tog kartona vozač sa vozilom otišao u Budimpeštu, gdje je vozilo pronađeno i vraćeno apelantici. Sud je, dalje, naveo da je u toku dokaznog postupka utvrdio da tuženi za ukradeno putničko vozilo nije izdao zeleni karton, te da se radi o falsificiranoj zelenoj karti za predmetno vozilo na ime Lj. K. sa validnošću zelenog kartona od 27. septembra 2000. godine do 27. septembra 2001. godine, broj karte BH-11/0041371, sa naznačenim brojem polise o autoodgovornosti 246411. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, sud je u toku dokaznog postupka proveo dokaze saslušanjem apelantice kao parnične stranke, saslušanjem svjedoka, te čitanjem pismenog nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke E. B. Općinski sud je istakao da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je urađen u skladu sa pravilima grafološke struke i da je mišljenje dato na osnovu razložne komparacije dokumenata. Naime, vještak je detaljno opisao vještačeni dokument - kopiju međunarodne karte za osiguranje (broj karte i polise BiH-11/0041371 24641, za vozilo Wolksvagen Pasat CL. reg. oznaka br. 436-E- 969) i zaključio da je u ovom slučaju bilo moguće vještačiti fotokopiju dokumenta na najvišem nivou vjerovatnoće. Općinski sud je zaključio da tuženi ne snosi odgovornost za štetu koju je apelantica tužbom zatražila, kako na osnovu ugovorene, tako i vanugovorene odgovornosti, pa je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženi. Općinski sud je, također, naveo da je odgovornost za naknadu materijalne štete apelantica mogla isključivo tražiti od lica koje je izvršilo krađu putničkog vozila. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se za odgovornost temeljem zelene karte, pod uvjetom da je valjana, shodno relevantnim odredbama Zakona o osiguranju imovine i lica (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), odgovara samo na osnovu upotrebe stvari, tj. ako je od te stvari nanesena šteta trećem licu, a u kojem pravcu apelanticina tužba nije usmjerena. Stoga, Općinski sud je ocijenio da apelanticin zahtjev sa aspekta primjene Zakona o osiguranju nije osnovan budući da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu na naknadu materijalne štete iz osnova zaključene polise o autoodgovornosti.
4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj Gž-3253/05 od 14. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u toku postupka proveo sve relevantne dokaze i nesporno utvrdio da tuženi ne može biti pasivno legitimiran i da nije obavezan da apelantici naknadi štetu koju je zahtijevala u ovoj parnici. Apelanticin žalbeni prigovor da je tuženi kriv što je za njezino vozilo izdao zeleni karton na ime Lj. K., na koji način je doprinio da apelanticino vozilo napusti BiH, te da je odgovoran za štetu koju je pričinio u vezi sa vršenjem ovlaštenja, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Kantonalni sud je istakao da je, u smislu člana 170. Zakona o obligacionim odnosima, za postojanje odgovornosti pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje potrebno da postoji uzročna veza između propusta njegovog organa i prouzrokovane štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije dokazala postojanje uzročne veze, odnosno sve da ta veza i postoji apelantica nije dokazala u čemu se šteta sastoji i kolika je. Nesporno je da je apelantica u tužbi navela strukturu štete, međutim, podnošenjem tužbe a ni kasnije kroz postupak nije predložila dokaze kojima bi se utvrdila ta činjenica. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu nalaza vještaka grafologa, koji je utvrdio da se radi o falsificiranoj zelenoj karti. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode kojim je osporavala valjanost nalaza vještaka navodeći da je iz spisa predmeta utvrdio da je na raspravi održanoj 15. septembra 2004. godine na prijedlog apelanticinog punomoćnika predloženo izvođenje ovog dokaza, te predloženo da se umjesto vještaka Z. D. odredi drugi vještak sa liste stalnih sudskih vještaka i to E. B. Kantonalni sud je naglasio da je vještak detaljno opisao vještačeni dokument - kopiju međunarodne karte za osiguranje, zaključivši da je u ovom slučaju bilo moguće vještačiti kopiju ovog dokumenta na najvišem nivou vjerovatnoće, te da se ovaj dokument totalno razlikuje od izvornog dokumenta broj 1 koji se odnosi na jedan arhivirani izvorni dokument - međunarodna karta za osiguranje koju je izdao tuženi. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o propustima prvostepenog suda procesne naravi jer je taj sud dokaze provodio na apelanticin prijedlog, odredio vještaka uz njenu saglasnost, te saslušavao svjedoke pojedinačno bez prisustva svjedoka koje će kasnije saslušati, u kojem svojstvu je saslušao i apelanticinog muža na raspravi 15. septembra 2004. godine. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na jasan i razumljiv način obrazložio presudu i dao razloge za svoju odluku u smislu člana 191. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelantica se žali da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je prvostepeni sud na pravno neutemeljen način ocijenio da je prihvatljiv nalaz i mišljenje vještaka grafologa koji je sačinjen na osnovu fotokopije zelene karte. Apelantica, također, navodi da joj nije omogućeno nepristrano suđenje jer je sutkinja J. M. u prvostepenom postupku onemogućila njenom punomoćniku da prisustvuje ročištu i pokušaju dogovora između tužiteljicinog tadašnjeg punomoćnika i zastupnika tuženog, čime se na direktan način uredujući sudija stavio na stranu tuženog, što je bio razlog za izuzeće sudije. Također, navodi da je muž sutkinje J. M., koja je sudila u prvostepenom postupku, zaposlen u društvu za osiguranje VGT d.d. Visoko, te da je posao dobio nakon što je sutkinja u jednom predmetu presudila u korist VGT Visoko. Zbog svega navedenog, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na sudsku ocjenu dokaza i pristranost suđenja na apelanticinu štetu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje za svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelanticine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a što je potvrdio i Kantonalni sud u svojoj presudi, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Dalje, prvostepeni sud, čiji je stav u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, jasno je naveo razloge zbog kojih je vjerovao nalazu vještaka grafologa, te je izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
10. U pogledu apelanticinog prigovora da je sutkinja prvostepenog suda J. M. bila pristrana, Ustavni sud ukazuje na stav da je apelantova obaveza da, ukoliko tvrdi da odluku nije donio nepristran sud, u apelaciji navede konkretne elemente koji ukazuju na pristranost suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud smatra da su paušalni apelanticini navodi da se: «J.M. uredujući sudija direktno stavila na stranu tužene», te da je: «…muž sudije zaposlen u društvu za osiguranje VGT d d Visoko, koji posao je dobio nakon što je sudija J.M., u jednom predmetu presudila u korist VGT Visoko», budući da apelantica osim ovih navoda nije ponudila nikakve dokaze kojim bi učinila vjerovatnim da je sutkinja J. M. prilikom rješavanja njenog predmeta u prvostepenom postupku bila pristrana. Ustavni sud zapaža da je apelantica samo paušalno ukazala na kršenje ovog principa, te da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je sutkinja J. M. prilikom odlučivanja o apelanticinoj tužbi u prvostepenom postupku bila pristrana.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović