Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/08 (L. S.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Istraga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-412/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-412/08, rješavajući apelaciju Ljubiše Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše Simića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kž-07-000 028 od 30. oktobra 2007. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-K-06-000 026 od 5. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Simić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenice, kojeg zastupa Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 028 od 30. oktobra 2007. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-K-06-000 026 od 5. decembra 2006. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 012-0-K-06-000 026 od 5. decembra 2006. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na apelanta potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 028 od 30. oktobra 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je kao saizvršilac neovlašteno prodavao, držao i posredovao u prodaji supstanci koje su proglašene za opojne droge, čime je počinio produženo krivično djelo – neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od 2 godine u koju će mu se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 1. juna 2006. godine do 5. decembra 2006. godine.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelant kao saizvršilac počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Navedeno utvrđenje po ocjeni Okružnog suda proizilazi iz izvještaja o simulovanom otkupu Odjeljenja kriminalističke policije CJB Bijeljina od 2. juna 2006. godine broj 12-02/6-233-412/06, koji je vršen po naredbi Okružnog suda broj 012-0 Kpp-06-000 017 od 31. maja 2006. godine. Kao dokaze u predmetnom postupku Okružni sud je cijenio potvrdu o oduzimanju 23,6 grama opojne droge heroina koja je od apelanta oduzeta prilikom predaje iste prikrivenom istražitelju. Okružni sud je također, kao dokaze cijenio zapisnik o predaji 7,8 grama opojne droge heroina koju je prikriveni istražitelj predao službenicima CJB Bijeljina, zatim potvrdu o novčanicama kojima je prikriveni istražitelj vršio otkup, te službene zabilješke CJB Bijeljina od 2. juna 2006. godine. Okružni sud je dalje naveo da iz nalaza vještačenja KTC Banjaluka obavljenog od strane vještaka hemijske struke proizilazi da je u oduzetoj materiji odnosno prahu utvrđeno prisustvo heroina, te da je nalaz vještaka u cijelosti prihvatio.

4. Okružni sud je također, kao dokaz cijenio i fotodokumentaciju novčanica korištenih prilikom simulovanog otkupa. Dalje je naveo da iz iskaza svjedoka S.A. proizilazi da mu je apelant prodao opojnu drogu koju je prethodno nabavio od saizvršioca S.O, te da je nalazom vještaka utvrđeno da se radi o marihuani. Navedene činjenice potvrđene su po ocjeni Okružnog suda transkriptima razgovora koje je apelant obavljao preko mobilnog telefona čiji je broj preciziran u presudi, kao i SMS poruka iz kojih je vidljivo da je apelant vodio razgovore i sa ostalim optuženima kao i sa svjedokom S.A, te i drugim licima. Okružni sud je zaključio da je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret i našao da provedeni dokazi na glavnom pretresu izvan svake razumne sumnje potvrđuju zaključak da je apelant počinio kao saizvršilac predmetno krivično djelo, tj. da je znao i bio svjestan da je fizičkim licima zabranjen bilo kakav promet opojnih droga. Okružni sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti iskaz svjedoka M.V. na činjenice i okolnosti da je prikriveni istražitelj navodio apelanta na izvršenje krivičnog djela, jer je iskaz navedenog svjedoka «izjava o njegovom čulnom opažanju činjenica». Izjava svjedoka, po ocjeni Okružnog suda, mora biti objektivna i nepristrasna, što u konkretnom slučaju nije jer je, prema ocjeni suda, u suprotnosti sa materijalnim dokazima.

5. Okružni sud je također obrazložio da, cijeneći materijalne dokaze, nije mogao prihvatiti tvrdnju branioca apelanta da su navedeni dokazi pribavljeni suprotno članu 10. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP). Naime, Okružni sud je ocijenio da su posebne istražne radnje kao što je simulovani otkup provedene u skladu sa naredbom tog suda, te da je prikriveni istražitelj (radi se o obučenom i stručnom policajcu) postupao u skladu sa naredbom tog suda. Dalje je navedeno da je odbrana apelanta predložila da se u svojstvu svjedoka sasluša lice koje je vršilo simulovani otkup, ali je naknadno odustala od tog prijedloga. U odnosu na tvrdnju apelantove odbrane da su određeni dokumenti falsifikovani, Okružni sud je utvrdio da se radi o očiglednoj grešci u pisanju datuma prilikom uzimanja izjave od svjedoka S.A, a kako su to potvrdili i saslušani svjedoci ovlaštena službena lica CJB Bijeljina, a što je utvrđeno i iz drugih materijalnih dokaza.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u žalbi naveo da nije bilo zakonskog osnova za izdavanje naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, te da su slijedom toga dokazi prikupljeni u takvom postupku nezakoniti i ne mogu se upotrijebiti u krivičnom postupku, a što se posebno odnosi na pribavljene tonske zapise i na naredbu za istražne radnje «prikriveni istražitelj» i «simulovani otkup».

7. Vrhovni sud je obrazložio da je u odnosu na žalbene navode apelanta izvršio uvid u spis Okružnog suda broj 012-0-Kpp-06-000 012 i utvrdio da se u predmetu nalazi zahtjev za određivanje posebnih istražnih radnji – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (mobilnih telefona) Okružnog tužioca Bijeljina broj KTA-195/06 od 7. aprila 2006. godine, obrazložen na način propisan odredbom člana 228. stav 1. ZKP. Uz navedeni zahjtev Okružni tužilac je dostavio prijedlog za određivanje primjene navedenih istražnih radnji Odjeljenja kriminalističke policije CJB Bijeljina, sa brojnim prilozima iz kojih proizilazi da apelant zajedno sa drugim licima učestvuje u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud je također izvršio uvid u spis Okružnog suda broj 012-0-

Kpp-06-000 017 i utvrdio da se u njemu nalazi obrazloženi prijedlog za izdavanje naredbe za posebne istražne radnje «prikriveni istražitelj» i «simulovani otkup» Okružnog tužioca broj KTA-195/06 od 31. maja 2006. godine. Vrhovni sud je utvrdio da je naredba Okružnog suda od 31. maja 2006. godine kojom je udovoljeno zahtjevu Okružnog tužioca, donesena na obrazloženi prijedlog tužioca koji je sadržavao podatke o licu prema kome se radnje poduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se prema KZ RS može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, razlozi za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, kao i obim i trajanje radnje. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je u naredbi Okružnog suda istaknuto da prikriveni istražitelj i policijski organi ne smiju preduzimati radnje koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela, da su ograničene na mjesec dana, odnosno samo na jednokratni akt simulovanog otkupa opojne droge. Budući da su naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji donesene na zakonom propisani način, te da su i tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni na zakonom propisani način, Vrhovni sud je zaključio da se mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku shodno članu 232. ZKP.

8. U odnosu na žalbene navode apelanta o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela, Vrhovni sud je utvrdio da iz izvještaja prikrivenog istražitelja čije je saslušanje odbrana apelanta predložila, a naknadno odustala od njegovog saslušanja i čije izvođenje nije naredio niti sud, proizilazi da je on samo telefonski kontaktirao apelanta ne spominjući drogu, a da je apelant samoinicijativno ponudio na prodaju heroin i kokain. Prema tome, kako je smatrao Vrhovni sud, inicijativa prikrivenog istražitelja je samo omogućila otkrivanje krivičnog djela koje je bilo u toku. Pored toga Vrhovni sud je istakao da se postojanje policijske provokacije odnosno podstrekavanja od strane prikrivenog istražitelja ne predpostavlja već optuženi mora da iznese dokaze koji daju osnova za sumnju da je bio podstreknut na izvršenje krivičnog djela koje sam ne bi učinio. Vrhovni sud je ocijenio da prikriveni istražitelj u konkretnom slučaju nije preduzeo bilo kakvu aktivnost koja bi predstavljala podstrekavanje apelanta na izvršenje krivičnog djela.

9. Apelant smatra da mu je opsorenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navedena prava su, po mišljenju apelanta, povrijeđena zbog toga što je u provedenom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu apelanta i što je sud presudu zasnovao na nezakonitim dokazima na kojim se po odredbama ZKP ne može zasnovati presuda. Apelant ističe da je tokom cijelog glavnog pretresa ukazivao na nezakonitost u preduzimanju posebnih istražnih radnji

– nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, prikriveni istražitelj i simulovani otkup predmeta – i zatražio, kao prethodno pitanje ispitivanje zakonitosti izdavanja naredbe i načina na koji su preduzete posebne istražne radnje. Apelant navodi da prijedlog CJB Bijeljina od 5. aprila 2006. godine i zahtjev Okružnog tužilaštva Bijeljina za provođenje posebnih istražnih radnji ne sadrže niti jedan elemenat koji bi u okviru člana 226. ZKP sadržavao osnov sumnje da se prema apelantu odrede posebne istražne radnje. Po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet da osnov sumnje za izdavanje naredbe mora biti na većeme stepenu i sa većim kvalitetom u odnosu na osnov sumnje za sprovođenje istrage. Apelant smatra da je sud svojim ponašanjem opstruirao utvrđivanje bitnih činjenica čime se «prikrila nezakonitost» na koju je apelant ukazivao. Dalje je naveo da tokom čitavog krivičnog postupka nije postojao ni jedan dokaz da je apelant nekom prodao drogu, ali je policija preko svjedoka S.A. (informanta) i prikrivenog istražitelja «001» to realizovala. U optužnici su samo ta dva slučaja apelantu stavljena na teret. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze koji se odnose na transkripte razgovora apelanta i svjedoka S.A. Budući da po mišljenju apelanta nije bilo zakonskog osnova za provođenje posebnih istražnih radnji dokazi prikupljeni u takvom postupku po mišljenju apelanta su nezakoniti i ne mogu se upotrijebiti u krivičnom postupku. Pored toga ulogu prikrivenog istražitelja prema odredbama ZKP može imati samo policajac, a ne i drugo lice kao što je svjedok S.A. Međutim, kako je dalje naveo apelant, iz toka događaja nije moguće odrediti ko u konkretnom slučaju ima ulogu prikrivenog istražitelja, to jeste S.A. (informant) ili policajac sa oznakom «001».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizilazi da apelant presude Vrhovnog i Okružnog suda osporava zbog povrede prava na pravično suđenje, jer smatra da nije bilo zakonskog osnova za izdavanje naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji, te da su zbog toga dokazi prikupljeni u takvom postupku nezakoniti i ne mogu se upotrijebiti u krivičnom postupku. Apelant također smatra da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na odbranu.

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na apelantove prigovore da su nezakonito preduzete posebne istražne radnje u konkretnom krivičnom postupku dali detaljna i jasna obrazloženja. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj žalbi izvršio detaljan uvid u odgovarajuće predmete u kojima je Okružni sud izdao naredbe za sprovođenje posebnih istražnih radnji i pri tome utvrdio da je obrazloženi prijedlog tužitelja sadržavao i brojne priloge Odjeljenja kriminalističke policije CJB Bijeljina iz kojih proizilazi da apelant zajedno sa drugim licima učestvuje u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud dao detaljna i argumentovana obrazloženja za svoj zaključak da su naredbe za sprovođenje posebnih istražnih radnji donesene u skladu s članom 228. stav 1. ZKP. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi obrazložili da su dokazi pribavljeni u posebnim istražnim radnjama zakoniti i da se mogu koristiti kao dokazi u predmetnom krivičnom postupku shodno članu 232. ZKP, o čemu su data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

14. Ustavni sud dalje ističe da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje odluke, da su iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, da je imao mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudo niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip jednakosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

15. Cijeneći sve navedeno, a imajući u vidu stavove Evorpskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant također, smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, u tom pravcu apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje koje bi razjasnilo zašto apelant smatra da mu je ovo pravo prekršeno, pa Ustavni sud smatra da apelant ni u odnosu na ove navode nema «opravdan zahtjev». Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/08 (L. S.) | Sudska praksa | Aktio