Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/08 (S. K.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Uređenje međa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-548/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-548/08, rješavajući apelaciju Samire Kurtović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samire Kurtović,podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 278 od 11. decembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-V-07-000 107 od 10. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samira Kurtović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnijela je 19. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 278 od 11. decembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-V-07-000 107 od 10. oktobra 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 039-0-V-07-000 107 od 10. oktobra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 278 od 11. decembra 2007. godine, uređena je međa između parcele predlagača Muhameda Mujkića (u daljnjem tekstu. predlagač) preciznije označena u izreci rješenja i parcele apelantice kao protivpredlagača preciznije označene u izreci rješenja, na način kako je prikazano na skici lica mjesta koja je sastavni dio navedenog rješenja. Također, navedenim rješenjem je utvrđeno da je međna linija obilježena vidnim i trajnim znakovima koji su pobodeni i predstavljaju tromeđu parcela predlagača, apelantice i njima susjednih parcela, što je strankama pokazano na licu mjesta. Navedenim rješenjem apelantica je obavezana da predlagaču isplati troškove postupka.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, nakon što su se predlagač i apelantica sporazumjeli da se međa uredi na temelju važećih katastarskih planova, odredio da vještak geodetske struke, određen na osnovu njihovog usaglašenog prijedloga, izvrši vještačenje. Dalje je obrazloženo da je na ročištu održanom na licu mjesta Općinski sud saslušao izjave vanparničnih stranaka, koje su pokazale gdje bi trebala biti međa između graničnih parcela, a nakon toga je saslušao vještaka. Općinski sud je obrazložio da je izvršio uvid u materijalne dokaze – posjedovne listove, kopiju katastarskog plana za predmetne nekretnine, te da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka kao istinit i objektivan. Općinski sud je smatrao da je provedenim dokazom vještačenja i datim nalazom vještaka činjenično stanje dovoljno razjašnjeno. Međna granica između predmetnih parcela, kako je istakao Općinski sud, uređena je prema podacima i stanju međne granice sa važećim katastarskim planova.

4. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti kao osnovane žalbene navode apelantice o tome da nije dala saglasnost za uređenje međe po važećim katastarskim planovima, s obzirom da iz zapisnika sa ročišta od 14. septembra 2007. godine i ročišta na licu mjesta od 26. septembra 2007. godine proizilazi da su se starnke sporazumjele da međa uredi po važećim katastarskim planovima, a navedeni zapisnici su potpisani od strane apelantice bez primjedbi na koje je ona imala pravo po članu 375. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. U odnosu na žalbene navode apelantice o troškovima postupka na koje je obavezana, Kantonalni sud je smatrao da su ovi navodi neosnovani, zbog toga što je postupak uređenja međa vođen u interesu oba sudionika postupka. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda pravilno postupio kada je pozivajući se na član 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku odlučio da sudionici vanparničnog postupka snose troškove na jednake dijelove. Kantonalni sud je obrazložio da ne postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kojem se odlučuje, jer novouspostavljena međa u neznatnom dijelu odstupa od ranije međe.

6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da su sudovi u predmetnom vanparničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da su sudovi pogrešno utvrdili da je dala saglasnost da se sporna međa uredi na temelju važećih katastarskih planova, zatim da je sud nije upozorio šta znači uređenje međa na osnovu važećih katastarskih planova. Također, smatra da je neosnovano obavezana da plati polovinu troškova postupka, čije vođenje nije bilo u njenom interesu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio