Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/08 (A. A.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-560/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 560/08, rješavajući apelaciju Aldina Aščerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aldina Aščerića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-

Rev-08-000217 od 4. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 512 od 28. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000043 od 19. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aldin Aščerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 20. februara 2008. godine apelaciju, a 8. januara 2009. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000217 od 4. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 512 od 28. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000043 od 19. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-000043 od 19. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 512 od 28. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužena JU «Kantonalna bolnica» Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelantu isplati iznos od 8.920.00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je u kasnim noćnim satima s 13. na 14. mart 2005. godine nepoznati izvršilac otuđio apelantovo putničko vozilo sa parkinga tužene. Općinski sud je, dalje, obrazložio da je apelant tokom postupka tvrdio da je tužena odgovorna za krađu vozila sa njenog parkinga i da je bila u obavezi da sačuva predmetno vozilo od krađe. Općinski sud je utvrdio da je apelant predmetno vozilo redovno parkirao na parkingu tužene od maja 2003. godine pa do dana nestanka vozila, uz odobrenje i dogovor sa zaposlenikom osiguranja tužene, u periodu od 17 do 6 sati, te da je plaćao mjesečnu naknadu za parkiranje.

4. Općinski sud je, dalje, obrazložio da je u dokaznom postupku utvrdio da je direktor tužene donio odluke o obavezi plaćanja za parkiranje vozila u krugu tužene, uz zabranu radnicima tužene da ostavljaju vozila preko noći, osim uz izuzetno pismeno odobrenje direktora. Također je utvrđeno da je direktor tužene imao isključivo ovlaštenje da donosi odluke o vrsti, obliku i načinu izdavanja dokumenata za ulazak kod tužene, naplati usluge parkiranja, davanja odobrenja za parking i sl., u skladu sa Pravilnikom o osiguranju kruga tužene iz septembra 2001. godine. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je u krugu tužene bilo organizirano parkiranje vozila i da tužena nije preuzela obavezu čuvanja vozila od oštećenja i krađe već je samo osigurala parking u krugu bolnice. Prema ocjeni Općinskog suda, tužena bi mogla biti odgovorna za nestanak predmetnog vozila sa svog parkinga samo u slučaju da je osim parkiranja vozila bilo organizirano i čuvanje vozila uz naknadu. Kako je dalje zaključio Općinski sud, tužena nije vršila ovakvu vrstu djelatnosti, jer se radi o parkingu u krugu bolnice, koji je uređen samo za parkiranje vozila, i naknada koju je apelant plaćao tuženoj odnosila se samo na usluge parkiranja. Na ovakav zaključak, prema ocjeni Općinskog suda, upućuju i činjenice da je tužena vršila kontrolu ulaska i izlaska vozila radi sravnjivanja vremena i naplaćivanja usluga parkiranja i to evidentirala u listi za parkiranje vozila. Pri tome, kako je dalje obrazloženo, tužena nije imala obavezu da vrši identifikaciju vozila kao ni vlasnika vozila. Općinski sud je naveo da na navedeni zaključak upućuje i izjava saslušanog svjedoka, radnika na osiguranju, da radnici na osiguranju nisu imali bilo kakvu naredbu za čuvanje bilo čijeg vozila, pa konkretno niti apelantovog vozila.

5. Kantonalni sud je smatrao da je za svoju odluku prvostepeni sud naveo jasne, potpune i logične razloge, koji kao takvi proizlaze iz provedenih dokaza. Kantonalni sud se u obrazloženju svoje odluke pozvao i na sudsku praksu i stanovišta da za krađu vozila čak i iz javnih garaža ne odgovaraju javna preduzeća, vlasnici garaža, ukoliko nisu izričito preuzeli obavezu čuvanja vozila, već samo osiguranje parkinga, te da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravila ugovora o ostavi. Pravila ugovora o ostavi, kako je smatrao Kantonalni sud, mogu se primijeniti samo ukoliko je osim parkiranja organizirano i čuvanje vozila uz naknadu. Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da tužena nije vršila ovakvu vrstu djelatnosti na svom parkingu, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer tužena nije odgovorna za nestanak apelantovog vozila.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000217 od 4. decembra 2008. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija protiv navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud se u obrazloženju rješenja pozvao na član 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili odredbe Pravilnika o osiguranju tužene, naročito člana 19. Pravilnika koji precizno definira obavezu djelatnika Odsjeka sigurnosti i odbrane da odbiju protivpravni napad od sebe ili imovine koju osiguravaju. Apelant je istakao da je njegovo vozilo otuđeno zbog nepažnje čuvara, što je propust zaposlenika tužene i za taj propust, prema njegovom mišljenju, tužena odgovara trećim licima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/08 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio