Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-440/08 (S. V. i B. V.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-440/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 440/08, rješavajući apelaciju Stanoja Vidovića i Borivoja Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanoja Vidovića i Borivoja Vidovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001724 od 21. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanoje Vidović i Borivoje Vidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz sela Štrpci, opština Prnjavor, koje zastupa Višnja Hrgić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001724 od 21. decembra 2007. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj 078-0-P-06-000059 od 26. jula 2007. godine utvrdio da je tuženi smetao apelante u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava stvarne služnosti prolaza, prevoza teretnih vozila i poljoprivrednih mašina – kombajna putem pobliže označenim kao u izreci rješenja, na način što je na dijelu puta koji postavio drvene kolce sužavajući prolaz tako da istim ne može da prođe teretno vozilo niti kombajn, te je na taj način onemogućio apelante da navedenim putem prolaze na dotadašnji način. Istim rješenjem sud je obavezao tuženog da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da su apelanti posljednji faktički i mirni posjednici prava služnosti prolaza preko spornih nekretnina, te da su apelanti navedenim putem prolazili pješice, progonili stoku, prolazili zapregom, traktorom, putničkim i teretnim vozilima i poljoprivrednim mašinama. Također je nesporno utvrđeno da je tuženi sa obje strane puta postavio drveno kolje i da rastojanje između istog iznosi 3,20 metara, dok je bilo sporno da li je tuženi na opisani način smetao apelante u njihovom pravu korištenja predmetnog puta. Sud je naveo da je tuženi i ranije smetao apelante u njihovom pravu stvarne služnosti prolaza istim putem, što je sud utvrdio iz ranijih rješenja donesenih povodom tužbi za smetanje posjeda. Sud je nakon saslušanja prvoapelanta i tuženog, uviđaja na licu mjesta i nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrdio da je postavljanjem kolja od strane tuženog apelantima onemogućen prolaz kombajnom i teretnim vozilima predmetnim putem na način kako su to apelanti činili ranije. Sud je imajući u vidu odredbe čl. 75. i 77. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80, 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključio da je tuženi smetao apelante na naprijed navedeni način, te je obavezao tuženog da ukloni postavljeno kolje i omogući apelantima prolaz na dosadašnji način.
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 011-
0-Gž-07-001724 od 21. decembra 2007. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako da je u cjelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Istim rješenjem odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti posljednji faktički i mirni posjednici prava služnosti prolaza preko predmetnih nekretnina, te da je tuženi sa obje strane predmetnog puta postavio drveno kolje tako da širina između istog iznosi 3,20 metara. Sud je dalje naveo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata, te da je osnovana žalba tuženog da nije mogao smetati apelante u vršenju stvarnog prava služnosti prolaza i prevoza putem u širini od 3 metra, kako je to u tužbi navedeno, ako je tuženi nakon ograđivanja svojih parcela ostavio put u širini od 3,20 metara. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da se u parnicama zbog smetanja posjeda ne može proširivati pravo stvarne služnosti, tako da je prvostepeni sud prilikom donošenja rješenja pogrešno primjenio odredbe čl. 75. i 77. ZOSPO. Također, sud je naveo da je u skladu sa odredbom člana 425. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) raspravljanje po tužbi zbog smetanja posjeda ograničeno samo na dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevu za naknadu štete. Apelanti su po mišljenju suda, u skladu sa odredbom člana 123. stav 1. ZPP trebali da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev odnosno, da dokažu posljednje stanje posjeda i čin smetanja. Naime, utvrđeno je da su apelanti prolazili opisanim putnim pravcem u širini od 3 metra, pa kada je tuženi postavio navedene drvene kolce ostavljajući putni pravac u širini od 3,20 metara proizilazi da nije smetao apelante u posljednjiem faktičkom i mirnom posjedu prava stvarne služnosti prolaza, prevoza teretnih vozila i poljoprivrednih mašina. Sud je zaključio da su apelanti dokazali posljednje stanje posjeda ali ne i čin smetanja, iz čega proizilazi da im ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu.
5. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u tome što je Okružni sud, za razliku od Osnovnog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju njihovog prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović