Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-761/08 («Centrotrans-eurolines» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-761/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 761/08, rješavajući apelaciju «Centrotrans-eurolines» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Centrotrans-eurolines» d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-07-000 351 od 24. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 Pr 008680 07 Pr od 27.

augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Centrotrans-eurolines» d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-07-000 351 od 24. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 Pr 008680 07 Pr od 27.

augusta 2007. godine u odnosu na čl. 7, 10, 17. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Centrotrans-eurolines» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-07-000 351 od 24. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 Pr 008680 07 Pr od 27. augusta 2007. godine.

2. Osnovni sud je donio Rješenje broj 13 84 Pr 008680 07 Pr od 27. augusta 2007. godine kojim je apelanta kao pravno lice i prvookrivljenog kaznio novčanom kaznom od 1.000 KM jer je januara 2007. godine na graničnom prijelazu Brod postupio suprotno uvjetima iz dozvole za međunarodni prijevoz putnika. Time je počinjen prekršaj iz člana 13. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu, a što je u odnosu na apelanta kažnjivo prema članu 42. stav 1. tačka 3. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu. Osnovni sud je utvrdio da je apelantovim autobusom vršen međunarodni linijski prijevoz putnika na relaciji Sarajevo-Dortmund na osnovu dozvole i reda vožnje koji je sastavni dio dozvole. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelantov autobus izvršio prijevoz putnika i da je iz Bosne i Hercegovine izašao na graničnom prijelazu Brod, a da je isti autobus na isti granični prijelaz došao 5. januara u 20,55 sati iako je prema utvrđenom redu vožnje trebao stići u 07,00 sati, dakle 10 sati ranije, što je suprotno propisanim uvjetima iz dozvole.

3. Osnovni sud je naveo da ne prihvata apelantovu odbranu da nema njegove odgovornosti jer apelant nije naredio vozaču da postupi suprotno uvjetima iz dozvole. S tim u vezi, sud se pozvao na član 42. st. 1. i 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu kojim je propisano da će se kazniti za prekršaj domaći ili strani prijevoznik, odnosno njegovo odgovorno lice, ako međunarodni linijski prijevoz ne obavlja u skladu sa uvjetima iz dozvole. Zbog navedenog, sud je istakao da okolnosti koje apelant ističe u svoju odbranu ne oslobađaju apelanta prekršajne odgovornosti, a Pravilnik o radu članova posade interni je dokument kojim je apelant regulirao način rada posade i on ne obavezuje sud. Također, Osnovni sud je naveo da ne prihvata apelantov navod da se radilo o «bis vožnji», te je istakao da čak i da jeste bila «bis vožnja» apelant se morao pridržavati utvrđenog reda vožnje, u skladu sa članom 11. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu.

4. Protiv rješenja Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Pžp-07-000 351 od 24. decembra 2007. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je naveo da žalba nije osnovana, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu činjenica koje je utvrdio u toku postupka apelanta proglasio odgovornim. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da nije odgovoran za prekršaj jer je preduzeo sve radnje kako bi se predmetna autobuska linija održala u skladu sa uvjetima iz dozvole s obzirom na to da pravno lice odgovara po objektivnoj odgovornosti i to činjenici prouzrokovanja prekršaja i uzročnoj vezi između preduzete radnje prekršaja i ostvarene posljedice, tako da je u konkretnom slučaju nepridržavanjem prijevoznika propisanog reda vožnje ustanovljena odgovornost pravnog lica, apelanta, za predmetni prekršaj. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prekršaj isključuje kažnjivost zbog neznatne društvene opasnosti jer Zakon o prekršajima ne poznaje neznatnu društvenu opasnost kao osnov koji bi isključio kažnjivost izvršioca prekršaja. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio težinu učinjenog prekršaja, materijalne prilike i stepen prekršajne odgovornosti, te je zaključio da je kazna koja je izrečena primjerena.

5. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 4 i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju nije radilo o prijevozu putnika već da se apelantov autobus vraćao prazan, bez putnika, sa «bis vožnje» gdje je poslan kao pomoć drugom vozilu. Dalje, apelant ističe da, ukoliko je i učinjen prekršaj, on ne bi trebalo da bude kažnjen ukoliko se radi o prekršaju malog značaja, s obzirom na okolnosti pod kojima je učinjen, ili nije prouzrokovao posljedice, ili su posljedice neznatne. Apelant, također, navodi da sudovi nisu ocijenili izjavu vozača autobusa da je vozio prema svom ličnom nahođenju, što isključuje apelantovu odgovornost. 6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

1. Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

U vezi sa pravom na pravičan postupak

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, t. 21. i 22).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

U vezi sa pravom na imovinu

11. U vezi sa ovim apelantovim navodom, Ustavni sud primjećuje da kazna koju apelant treba da plati u iznosu od 1.000 KM nesporno predstavlja apelantovu «imovinu». Također, osporenim rješenjima apelant je lišen svoje imovine. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li se apelantovo lišavanje imovine može smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim i utvrđena mu je kazna za prekršaj iz člana 13. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu, a u skladu sa članom 42. stav 1. tačka 3. navedenog zakona. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je odluka o plaćanju kazne propisana zakonom, na osnovu apelantove utvrđene prekršajne odgovornosti. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantovo lišavanje njegove imovine rezultat prekršajnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je zakonito lišavanje apelanta njegove imovine provedeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti. S obzirom na to da je apelantu utvrđena prekršajna odgovornost kažnjiva u skladu sa članom 42. stav 1. tačka 3. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prijevozu, Ustavni sud primjećuje da je kao prekršaj definirano nepoštivanje uvjeta iz dozvole za prijevoz, te je propisana novčana kazna za počinioce s ciljem reguliranja načina i uvjeta obavljanja prijevoza putnika. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, a što je u javnom interesu jer se sprječava činjenje radnji označnih kao prekršaj. Također, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu nije neproporcionalan cilju kojem se teži.

13. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

14. Apelant se, također, žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na jednake uvjete rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo o općoj zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnog navoda o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ili o kršenju prava na nediskriminaciju u smislu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa nekim pravom garantiranim domaćim zakonom, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi dokazao ili bar učinio vjerovatnom ovakvu tvrdnju o diskriminaciji, čak nije naveo ni prema kojem zabranjenom osnovu se smatra diskriminiranim. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Također, Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao na pravo iz Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, samo formalno navodeći ovu povredu. Ustavni sud primjećuje da je Protokolom broj 4 uz Evropsku konvenciju zagarantirano pravo na slobodu kretanja. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelantu osporenim odlukama nije ni na koji način dovedena u pitanje sloboda kretanja, zbog čega i ovaj navod smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

2. Dopustivost ratione materiae

16. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na povredu članova Univerzalne deklaracije. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 7, 10, 17. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini (vidi predmet broj AP 1994/06, dostupan na web-stranici www.ustavnisud.ba). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-761/08 («Centrotrans-eurolines» d.d… | Sudska praksa | Aktio