Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-790/08 (A. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioničar
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-790/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 790/08, rješavajući apelaciju Adema Kebe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Kebe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001154 od 22. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000356 od 18. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru P-889/03-II od 24. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Kebo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Karlo Sesar, podnio je 12. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001154 od 22. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000356 od 18. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-889/03-II od 24. januara 2006. godine.
2. Apelant je pokrenuo sudski postupak protiv Fabrike duhana Mostar d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi). Općinski sud je donio Presudu broj P-889/03-II od 24. januara 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on dioničar kod tuženog sa vrijednošću dionica u iznosu koji nije precizirao, te da, slijedom toga, tuženi izda apelantu potvrdu o dionicama na njegovo ime kao i da mu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog do 1. marta 1991. godine kada je penzionisan. Dalje, sud je utvrdio da je, u skladu sa Zakonom o preduzećima, kao i u skladu sa internim aktima tuženog, došlo do vlasničke transformacije tuženog u dioničko društvo. Sud se, dalje, pozvao na rješenje Kantonalnog suda i Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona kojim je u toku 2002. godine izvršen upis ukupnog osnovnog kapitala tuženog u ukupnom iznosu od 22,137.512.00 KM u kojem je dionički kapital u visini od 20,3814% vrijednosti 4,511.935.00 KM čiji su vlasnici fizička lica na osnovu prethodno izvršene vlasničke transformacije prema listi internih dioničara. Općinski sud je naveo da apelant nije osporio navode tuženog da nije uvršten na spisak dioničara koji je sačinjen u postupku revizije vlasničke transformacije. Dalje, Općinski sud se pozvao na nalaz vještaka koji je utvrdio da je odlukom tuženog o statusnoj promjeni (od 21. marta 1991. godine) i odlukom o izdavanju internih dionica izvršena vlasnička transformacija i osnovano dioničko društvo, a apelant je penzionisan 1. marta 1991. godine. Općinski sud je naveo da je u nalazu vještaka utvrđena vrijednost društvenog kapitala i vrijednost internih dionica. Također, u nalazu vještaka navedeno je da je tuženi donio odluku na osnovu koje je u drugoj polovini 1990. godine i u 1991. godini vršeno izdvajanje dijela ličnog dohotka u interne dionice na teret troškova poslovanja, a što je evidentirano u obračunskim listama radnika.
4. Imajući u vidu provedene dokaze, sud nije prihvatio navod tuženog da apelant nije bio njegov radnik u vrijeme izvršene vlasničke transformacije. Međutim, sud nije prihvatio ni apelantov navod da je sam učestvovao u vlasničkoj strukturi sa 20% učešća u transformiranom udjelu od 50% osnovnog kapitala, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da je postupku rekonstrukcije i privatizacije utvrđen spisak od 336 dioničara. Također, sud je utvrdio, a što nije sporno među strankama, da je uplata dionica vršena u novcu. Međutim, budući da je obračun vršen na teret troškova poslovanja u ukupnom netoiznosu zbog nedefiniranog konačnog broja dioničara prema ovom osnovu, Općinski sud nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi koliko je apelant u spornom periodu ostvario povećanje plaće u odnosu na nominalnu vrijednost dionica i koliki je njihov ukupan broj i vrijednost koja bi pripala apelantu. Dalje, Općinski sud je naveo da se ni apelant u vezi s tim nije mogao decidirano izjasniti, nije iskazao u koliko mjesečnih rata je izvršio isplatu, u kojem anuitetu i na koji način, a pogotovo ne da li mu je ranije tuženi izdao izjavu. Sud je istakao da se upis dioničara vršio prema principu dobrovoljnosti, pa sud, ni analizom ostalih dioničara sa liste dioničara koji bi po stažu i radnom mjestu najviše odgovarali apelantu, nije mogao utvrditi da bi apelant bio dioničar tuženog. Općinski sud se pozvao na član 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je navedeno da, ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kako sud nije mogao utvrditi ove odlučne činjenice, niti je apelant prema pravilu o teretu dokazivanja pružio dokaze da je izvršio upis dionica tuženog, u kojem broju i prema kojoj nominalnoj vrijednosti, te da je izvršio njihovo plaćanje, sud je zaključio da, u skladu sa članom 93. Zakona o preduzećima, tuženi nije dužan apelantu izdati traženu ispravu.
5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-
0-Gž-06-000356 od 18. maja 2006. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba neosnovana jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo i za svoje razloge dao jasne i osnovane razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao na nalaz vještaka iz čega je zaključio da su nerealni apelantovi navodi o uplati 20% dionica u vlasničkoj strukturi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantov zahtjev od podnošenja tužbe do kraja postupka ostao neopredijeljen jer: «…da je izvršio upis dionica mogao bi znati bar njihov iznos». Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije izvršio upis dionica jer nije dokazao u kojem broju i prema kojoj minimalnoj vrijednosti je izvršio plaćanje na osnovu kojeg bi postao dioničar.
6. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001154 od 22. novembra 2007. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud (a za koje je revizioni sud vezan) slijedi da je tuženi u vrijeme na koje se odnosi apelantovo potraživanje (prije njegovog penzionisanja) poslovao kao dioničko društvo internih dioničara. Dalje, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio zaključke nižestepenih sudova u vezi sa navodnom apelantovom uplatom od 20% dionica, o čemu apelant nije pružio relevantne dokaze, niti se nalazi na listi dioničara. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant osporava nalaz vještaka, što, u suštini, predstavlja prigovor na utvrđene činjenice, a zbog čega se revizija ne može izjaviti. Također, apelantov prijedlog da se angažira novi vještak, prema navodu Vrhovnog suda, suprotan je odredbi člana 149. ZPP, kojim je propisano da vještačenje obavlja jedan vještak, pa odbijanjem tog prijedloga nije apelantu onemogućeno da iznosi činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su na osnovu člana 126. ZPP primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili apelantov zahtjev.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešnu primjenu i povrede materijalnog prava i povredu odredbi ZPP. Apelant ističe da mu je zahtjev odbijen jer nije dokazao da je dioničar tuženog na osnovu «Markovićevog zakona», a što je, prema apelantovom stavu, «notorna činjenica» koja se ne mora dokazivati. Apelant navodi da je poznato da su svi uposlenici postali dioničari, samo je nepoznato u kolikom omjeru, tj. koliko je dionica mogao upisati.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović