Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/08 (G. K.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-478/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-478/08, rješavajući apelaciju Gorana Kotarana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Kotarana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kž-07-000 167 od 11. decembra 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-K-06-000 007 od 22. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Kotaran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa advokat Nenad Balaban, podnio je 13. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 167 od 11. decembra 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-06-000 007 od 22. juna 2007. godine.

2. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu broj 011-0-K-06-

000 007 od 22. juna 2007. godine kojom je oglasio apelanta krivim za izvršenje krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka (1. i 2. ) i 5. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 16. godina.

3. Okružni sud je apelanta oglasio krivim pod tačkom 1. jer je, nakon što je planirao otmicu Kotura Danijela i uzimanje novca za otkup od njegovog oca Rada Kotura, zatražio učešće u izvršenju planiranog krivičnog djela od Predraga Vrbana što je ovaj odbio. Apelant je zatim neutvrđenog dana u avgustu mjesecu 2005. godine u namjeri da ga liši života kako bi spriječio da otkrije i prijavi planiranje krivičnog djela otmice, pozvao Predraga Vrbana u dvorište svoje kuće gdje ga je lišio života. Nakon toga je, sa Miroslavom Gligićem, leš Predraga Vrbana odnio u rajon Krivdića Brda skinuo odjeću sa leša, posuo ga umjetnim gnojivom s ciljem ubrzavanja procesa propadanja leša, te su ga zakopali u šumarku a mjesto zakopavanja prekrili granjem . Pod tačkom 2. optužnice Okružni sud je oglasio apelanta krivim da je dana 21. na 22. maj 2006. godine u dvorište porodične kuće pozvao Seada Krunića u namjeri da ga liši života, što je i učinio. Zatim je zajedno sa Miroslavom Gligićem i Borislavom Dabićem leš oštećenog Seada Kanurića skinuo i zakopao u kokošinjcu u dvorištu kuće apelanta, a zatim posuli gnojivom u cilju ubrzavanja postupka propadanja leša. Okružni sud je dakle utvrdio da je apelant dva lica lišio života (pod tačkom 1. radi izvršenja krivičnog djela, a pod tačkom 2. na podmukao način) čime je počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačke 1., 2. i5. Krivičnog zakona za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i šest mjeseci. Takođe, sud je pod tačkom 3. oglasio apelanta krivim za neovlašteno proizvodnju i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine jer je utvrdio da je apelant u svojoj kući suprotno Zakonu o oružju i municiju nabavio i držao u većoj količini razno oružje. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo iz člana 159. stav 3. KZ , odnosno da je drugo lice ostavio bez pomoći u stanju i prilikama opasnim za život, koje je sam prouzrokovao, uslijed čega je nastupila smrt ostavljenog lica.

4. U obrazloženju presude sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je utvrdio odgovornost apelanta za krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant priznao izvršenje krivičnog djela ubistva Predraga Vrbana. U vezi sa ovim ubistvom Okružni sud je naveo da je provedeno vještačenje te da je utvrđeno da se radi o smrti nastaloj kao posljedica djelovanja fizičke sile apelanta odnosno gušenja rukama i preloma jezične kosti. Takođe, izvršenje krivičnog djela su u toku postupka pred Okružnim sudom potvrdili i ispitani svjedoci koji su naveli da su zatekli apelanta sa oštećenim koji je ležao, te da im je rekao „opsovao mi je mater, izgleda da sam ga udavio“, a opisali su i događaje nakon toga, oko ukopavanja oštećenog po nalogu apelanta.

5. U odnosu na oštećenog Seada Kanurića, sud je takođe utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo ubistva, iako je apelant to negirao navodeći da je Sead Kanurić bio u komi zbog konzumiranja psihoaktivnih supstanci. Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenog vještačenja utvrđeno je da je kod Seada Kanurića smrt nastupila nasilno uslijed preloma rebara i dijela vratnog kičmenog stuba. Takođe, Okružni sud je na osnovu nalaza vještaka utvrdio da se radi o nasilnim povredama nastalim pritiskom, dok je lice još živo, a što je vještak objasnio podlivima koju se javljaju samo kod lica koje je živo. Zbog navedenog Okružni sud nije prihvatio tezu odbrane da su te povrede nastale dok su oštećenog na ljestvama iz podruma nosili Miroslav Gligić i Borislav Dabić, a oštećeni im je tom prilikom «više puta padao». Osim toga na osnovu izvršene obdukcije i iz toksikološkog nalaza iz Beograda kao i iz iskaza vještaka, Okružni sud je utvrdio da je oštećeni imao u tijelu psihoaktivne supstance koje su mu uticale na umanje psihofizičkih sposobnosti. Takođe, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Miroslava Gligića i Borislava Dabića, koji su nosili tijelo oštećenog, proizilazi da je već bio mrtav kada su ga vidjeli kod apelanta i da je «ležao na terasi umotan u deku». Apelant im je rekao da se oštećeni „predozirao“ i rekao im da ga prenesu u podrum. Okružni sud je naveo da su svjedoci izjavili da im oštećeni nije prilikom prvog prebacivanja do podruma ispadao na zemlju, a sljedeći dan su ponovo otišli kod apelanta i prebacili oštećenog od podruma do kokošinjca gdje su ga zakopali. Prilikom tog prenošenja svjedoci su izjavili da je oštećeni nekoliko puta padao sa ljestvi i da su ga prebacili preko ograde visoke oko 2 metra. Okružni sud je zaključio da povrede koju su vještaci konstatovali nisu mogle nastati tog dana kada je tijelo oštećenog preneseno iz podruma u kokošinjac, jer je smrt već bila nastupila. Svjedoci su izjavili da nisu prijavili ubistvo zbog straha od apelanta. Takođe, Okružni sud je na osnovu utvrđenih okolnosti smatrao da nije potrebno da sasluša vještaka traumatologa na okolnosti nastanka povreda kod Seada Kanurića, što je predlagala odbrana.

6. Okružni sud je utvrdio da je motiv za ubistvo Predraga Vrbana bio taj što se oštećeni protivio otmici malodobnog Danijela Kotura koju je apelant planirao kako bi od njegovog oca iznudio novac. U tom pravcu, svjedok Željko Kotoran, kojem je Predrag Vrban govorio o prijetnjama apelanta, izjavio je pred Okružnim sudom da mu je apelant rekao «da će ubiti Predraga Vrbana», a poslije mu rekao da je oštećeni „otišao na liječenje u Mrakovicu“, nakon čega je svjedok Željko Kotoran «odmah znao da ga je [apelant] ubio».

7. Što se tiče ubistva Seada Kanurića Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je ubistvo počinjeno «zbog strukture poremećaja ličnosti», što proizilazi i iz nalaza tima vještaka i psihologa. Okružni sud je naveo da način izvršenja krivičnog djela, tj. davanje psihoaktivnih supstanci Seada Kanuriću a zatim, kada je onemoćao, upotreba fizičke sile dovodi se u vezi sa apelatnovim stanjem poremećaja ličnosti. Okružni sud je takođe naveo da je svjedok Borislav Dabić pitao apelanta zašto je ubio Seada Krunića, a on je odgovorio „da kod svakoga može naći nešto da ga ubije“.

8. Okružni sud je, nadalje, utvrdio da je u kući aplenata pronađena velika količina naoružanja, a što ni odbrana nije osporavala, osim što je tvrdila da je naoružanje ostalo iza rata u kući oca apelanta. Međutim, sud je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je apelant raspolagao naoružanjem, držao ga i nelegalno koristio.

9. Okružni sud je nadalje naveo da je, cijeneći sve okolnosti pod kojima su krivična djela izvršena, pogotovo psihofizičko stanje apelanta, utvrdio da je apelant postupao svjesno sa direktnim umišljajem. Okružni sud je takođe naveo da je apelant ubistva učinio planski, a nakon toga je pod prijetnjom natjerao svjedoke da mu pomognu u prikrivanju leševa što sve ukazuje na logično razmišljanje i apelantovu svijest da prikrije ubistva. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u pogledu uračunljivosti apelanta, odnosno ličnosti i duševnog stanja apelanta, prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka za koji je smatrao da je dat po pravilima struke, a na osnovu proučavanja spisa, ličnosti apelanta i razgovora sa njim. Iz nalaza vještaka proizilazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela mogao shvatiti značaj istih i posljedice, a mogućnost upravljanja apelanta njegovim postupcima bila je smanjena ali ne bitno.

10. Nadalje, Okružni sud je naveo da su vještaci i na pretresu obrazložili svoj zaključak. Naime, Okružni sud ističe da su vještaci došli do zaključka da se kod apelanta u psihičkom stanju nalazi poremećaj ličnosti, a što su obrazložili činjenicom da je odrastao u nepovoljnoj socijalnoj sredini. Nadalje, Okružni sud je naveo da su vještaci u na glavnom pretresu potvrdili svoje mišljenje i istakli da su imali u vidi nalaze iz Švedske (kada je prilikom ubistva koje je apelant tamo počinio takođe analizirano njegovo psihičko stanje i ličnost). Takođe, Okružni sud je istakao da su vještaci bili jasni i decidni u svom stavu da kod apelanta nije utvrđeno trajno ili privremeno duševno oboljenje ili neurološki ispadi, te da on shvata realnost. Zbog navedenog Okružni sud nije prihvatio prijedlog odbrane apelanta da se provede dodatno vještačenje po drugim vještacima neuropsihijatrima, jer je nalaz vještaka koji je sud prihvatio dat zajedničkim timskim radom, na temelju dokaza u spisu, razgovora i posmatranja apelanta, a imali su u vidi i nalaz iz Švedske.

11. U odnosu na tačku 4. optužnice kojom je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo izlaganja opasnosti iz člana 159. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ Okružni sud je apelanta oslobodio optužbe jer je smatralo da tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio ovo krivično djelo.

12. Okružni sud je apelantu za krivična dijela za koja je utvrdio da je apelant počinio u sticaju, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, kao i mjeru bezbijednosti oduzimanja naoružanja, municije i eksplozivnih sredstva iz član 62 KZ. Takođe, Okružni sud je na osnovu člana 92. KZ obavezao apelanta na plaćanje troškova postupka (troškove vještaka i advokata) kao i paušala sudu u iznosu od 200 KM zbog dužine i složenosti postupka.

13. Protiv prvostepene presude apelant i tužilaštvo su izjavili žalbe. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Kž-07-000167 od 11. decembra 2007. godine kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, a žalbu tužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je apelantu za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, sa tim da mu se kazna od 1 godine za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija smatra utvrđenom, pa mu je izrekao jedinstvu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. Takođe, Vrhovni sud je odbio žalbu tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nema osnova za tvrdnju apelanta da je prvostepena presuda zahvaćena raznovrsnim oblicima bitnih povreda odredbi krivičnog postupka koje se manifestuju u vidu povrede prava na odbranu i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. Što se tiče prijedloga odbrane da se provede novo vještačenje po vještaku neuropsihijatru, ako i dodatno vještačenje povreda Seada Kanurića po vještaku tarumatologu, koje je prvostepeni sud odbio, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud za to dao jasne razloge zbog čega nema mjesta tvrdnji da je došlo do bitne povrede odredbi postupka iz člana 303. stav 1. tačka g) Zakon o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu:ZKP). Vrhovni sud je naveo da je diskreciono pravo predsjednika vijeća i vijeća da odluče da okolnosti koje stranke žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, te da predloženi dokaz odbije, a što je u skladu sa članom 270. stav 2. ZKP.

14. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nema ni povrede prava na odbranu iz člana 303. stav 1. tačka

g) ZKP, kako je to apelant tvrdio, jer je osumnjičen da je počinio krivično djelo teškog ubistvo, zbog čega je morao imati branioca prilikom prvog ispitivanja, a Vrhovni sud je utvrdio da je tom prilikom apelant imao izabranog branioca. Vrhovni sud je ukazao da apelant samo u jednom periodu nije imao branioca, od 14. jula 2006. godine do postavljanja drugog branioca koji ga je poslije zastupao u prvostepenom i postupku po žalbu. Stoga, Vrhovni sud nije prihvatio žalbeni navod da je apelantu povrijeđno pravo iz člana 53. stav 1. i 2. ZKP.

15. Nadalje, suprotno navodima žalbe Vrhovni sud je istako da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, zbog čega je zaključio da nema povrede člana 303. stav 1. ZKP. Vrhovni sud je istakao da je sasvim drugo pitanje to što žalba apelanta osporava validnost datih razloga u obrazloženju za utvrđene odlučne činjenice jer se prigovor takvog karaktera, prema stavu Vrhovnog suda, može odnositi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, Vrhovnim sud je naveo da argumentima žalbe nije doveden u sumnju zaključak prvostepenog suda da radnje apelant manifestuju elemente krivičnog djela za koje je osuđen. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u žalbi ostao kod stava sa glavnog pretresa da postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost apelanta, zbog čega je predložio da ga sud oslobodi po tački 1. optužbe jer, kako je smatrao, nije utvrđeno da je apelanat počinio krivično djelo ubistva Seada Kanurića. Vrhovni sud je naveo da je odbrana u prilog svojoj tvrdi istakla da u prvostepenoj presudi nedostaje sadržajna ocjena provedenih dokaza i da je data prevaga nalazu vještaka optužbe nad argumentima i prijedlozima odbrane, što je rezultiralo pogrešnim zaključkom da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Vrhovni sud je istako da je odbrana apelanta dovela u pitanje kredibilitet vještaka i vrijeme vještačenja u vezi sa uračunljivošću apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela suprotstavljajući mu nalaz vještaka koji je sačinjen u Švedskoj.

16. Vrhovni sud je istako da žalbom nije dovedena u pitanje stručnost i vjerodostojnost zaključka tima vještaka koji je izveden na osnovu analize sudskog spisa, iskaza osumnjičenih i svjedoka, izvještajima o rezultatima toksikološko-hemijske analize, analize psihijatrijskog liječenja u Švedskoj psihijatrijskoj anamnezi i pregledu apelanta, kao i na osnovu psihološkog testiranja apelanta. Imajući u sve ovo u vidu, Vrhovni sud je naveo da je i za njega uvjerljiv zaključak vjetšačenja da je u vrijeme izvršenja krivičnih djela apelant mogao shvatiti značaj djela i posljedice te da je sposobnost upravljanja postupcima bila smanjena ali ne do bitnog elementa. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da na uračunljivost apelanta ukazuje i ponašanje poslije izvršenja krivičnih djela tj. savjesno, smišljeno, voljno i racionalno ponašanje apelanta kada je skupa sa svjedocima zakopao tijela ubijenih, prethodno ih posipajući umjetnim gnojivom s ciljem ubrzanja njihovog propadanja.

17. Vrhovni sud je takođe istakao da je uračunljivost pravni pojam, o kojem odlučuje sud. Vještaci treba sudu da pruže podatke na osnovu kojih će sud moći da izvede svoj zaključak i ovo mišljenje se traži ako se sumnja da je osumnjičeni tj. optuženi neuračunljiv ili smanjeno uračunljiv i da se odredi priroda, vrsta, stepen i trajnost eventualnih poremećaja, i na osnovu toga vještak daje ocjenu kakav je uticaj imalo ili ima duševno stanje ili oboljenje na shvatanje postupanja optuženog i da li je i u kojoj mjeri poremećeno duševno stanje postojalo u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da stanovište žalbe da je apelant bio neuračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela ne može prihvatiti kao pravilno, pa prema tome ni kao osnov za oslobađanje apelanta zbog postojanja okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost.

18. Vrhovni sud je naveo da se također ne može raditi o krivičnom djelu „običnog ubistva“ , te da nema mjesta žalbenoj tvrdnji da je apelant nije počinio krivično djelo ubistva Seada Kanurića zato što je to utvrđeno iskazom svjedoka, koji je potvrđen i nalazom vještaka sudske medicine.

19. Vrhovni sud je razmatrajući žalbu tužilaštva u odnosu na utvrđenu sankciju, a imajući u vidu stepen krivične odgovornosti apelanta (direktni umišljaj i upornost pri izvršenju krivičnih djela) pobude, okolnosti pod kojima su djela izvršena, jačinu povrede zaštićenog dobra (težina posljedice i ponašanje apelanta nakon izvršenja), ne pokazivanje kajanja kao i raniju osuđivanost apelanta zaključio da je žalba tužilaštva osnovana i izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Također, Vrhovni sud je odbio žalbu tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, smatrajući da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

20. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je u toku postupka po prijedlogu tužilaštva saslušano osamnaest svjedoka i provedeno 8 vještačenja, a prijedlog odbrane da se izvrši novo neuropsihijatrijsko vještačenje i vještačenje povreda po vještaku traumatologu je odbijeno «bez ikakvih valjanih razloga od strane suda za ovakvo odbijanje». Apelant ističe da obrazloženje suda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama jer nije dato na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza i zbog «olakog odbijanja prijedloga odbrane za dopunskim vještačenjem» zbog čega je, prema mišljenju apelanta, povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana 3. ZKP. Apelant ističe da je odmah po pritvaranju priznao ubistvo Predraga Vrbana i okolnosti pod kojima je isto izvršeno pa smatra da nije jasno zašto sud «ovo kvalifikuju kao teško ubistvo». Nadalje, apelant i u apelaciji negira ubistvo Seada Kanurića te u tom pravcu ističe da nije dokazano da ga je ubio. Apelant navodi da tada nije bio fizički u stanju nasrnuti na bilo koga (bio je kako navodi na štakama), a i svjedok Miroslav Gligić je istakao da su apelant i ubijeni sjedili na teresi i nije bilo nikakvog motiva da apelant nasrne na ubijenog. Apelant navodi da ekshumacijom (koja je izvršena para dana nakon što je tijelo zakopano) nisu utvrđeni tragovi podliva na vratnom dijelu kičme, dakle, nije utemeljen zaključak suda da je lom vratnog dijela kičme nastao upotrebom fizičke snage apelanta. Apelant navodi da je zbog toga bilo potrebno da se sasluša vještak traumatolog koji bi potvrdio navode apelanta da nije bilo davljenja. Apelant ističe da su povrede na kičmi nastale prilikom prenošenja Seada Kanurića do podruma.

21. Nadalje, apelant ističe nestručnost provedenog vještačenja po timu vještaka i kontradiktornost nalaza u kojem je navedeno „da bi apelant mogao da shvati značaj djela i njegove posljedice, a da bi mu mogućnost upravljanja postupcima mogla biti smanjena.“ Apelant takođe navodi da je nalaz jednog od vještaka iz tima vještaka sačinjen na 27 stranica, a od toga „20 stranica u nalazu se prepričavaju iskazi svjedoka iz istrage“. Nadalje, apelant ističe kvalitet i stručnost vještačenja koje je provedeno u Švedskoj, po kojoj apelant ima jednu neuropsihološku disfunkciju i uspostavljenu dijagnozu „posttraumatski stresni sidrom koji je prerastao u pravu psihozu (bolest psihe)“. Osim toga, apelant ističe da je svo vrijeme dok je bio u kazneno-popravnom zavodu uzimao lijekove za duševne bolesti i to u najjačoj dnevnoj dozi. Takođe, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu u smislu člana 6. 3.c) Evropske konvencije zbog toga što mu je za branitelja postavljeno lice koje je u momentu pokretanja istrage zastupalo i Miroslava Gligića i Borislava Dabića, iako su odbrane ovih lica bile u koliziji. Nadalje, apelant ističe da advokat nije poduzeo niti jednu radnju, a što se vidi iz spisa da zaštiti interese apelanta. Nakon toga sudija za prethodni postupak je postavio apelantu lice koje nije ni moglo obavljati tu funkciju jer je imenovan za ambasadora u Japanu. Apelant ističe da mu je na višestruko traženje tek 23. avgusta 2008. godine postavljen advokat koji ga je zastupao u toku postupka.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

24. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da sudske odluke ne sadrže jasne razloge za svoje odlučenje, zatim da obzirom da je sud odbio da se izvedu dokazi koje je predlagala odbrana apelanta činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno što je rezultiralo osuđujućom presudom i to za krivično djelo kvalificirano kao „teško ubistvo“. Nadalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 3.c). Evropske konvencije.

25. U vezi sa članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije Ustavni sud primjećuje da „pravo na pravnu pomoć“ između ostalog podrazumjeva da lice može da se brani uz pomoć advokata kojeg bira sam ili koji mu se postavi. Ovo pravo podrazumijeva nesmetani kontakt i prepisku sa advokatom, te pripremanje odbrane sa advokatom u svakoj fazi postupka (čak i u „prethodnoj fazi“) i podrazumijeva efektivno uživanje ovog prava, dakle, nesmetan kontakt sa advokatom koji mora biti omogućen čim zatvorenik želi pokrenuti neku radnju ili želi pripremiti svoju odbranu.

26. Ustavni sud primjećuje da je apelant već kod prvog ispitivanja imao advokata. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo, a apelant nije osporio da se radilo o izabranom braniocu, pa se eventualno loše vođenje odbrane od strane advokata kojeg je apelant sam izabrao ne može staviti na teret sudu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je sudija za prethodni postupak, uslijed iskazanog nezadovoljstva apelanta izabranim braniocem, imenovao apelantu advokata po službenoj dužnosti. Kasnije, kad je taj advokat imenovan na diplomatsku dužnost, apelantu je postavljen drugi advokat po službenoj dužnosti koji je apelanta zastupao tokom cijelog postupka koji je uslijedio. Ustavni sud zapaža da je između imenovanja dva advokata po službenoj dužnosti bio period od dvadeset i osam dana u kojem je apelant bio bez advokata. Međtuim, s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da ovaj period na koji se apelant žali ne predstavlja dovoljan element da se utvrdi kršenje prava iz člana 6. 3.c) Evropske konvencije zato što nisu pruženi dokazi da je u periodu na koji se apelant žali preduzeta bilo koja istražna radnja koja je bila bitna za daljnji tok postupka, niti da je apelant zbog toga na bilo koji način procesno bio oštećen. Osim toga, apelant i ne spori da je prilikom prvog ispitivanja imao adovkata, niti da mu je stručna pomoć advokata uskraćena kasnije u postupku. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na odbranu iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Nadalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sudovi nisu prihvatili njegov prijedlog da se provede traumatološko i neuropsihijatrijsko vještačenje. Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Dalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; Dom za ljudska prava, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/6558od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).

28. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima mogao ravnopravno suprotstaviti argumentima optužbe. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je provostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je odbio prijedlog apelanta za novo vještačenje po vještaku neuropsihijatru, kao i zašto je smatrao da nije bilo potrebno provoditi dokaz po vještaku traumatologu. Pri tome je sud, na osnovu svog diskrecionog prava, odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Također, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelacije, sudovi u svojim odlukama jasno obrazložili zašto nije bilo dopušteno izvođenje novih dokaza odbrane, pa se ne može zaključiti da je postupak na bilo koji način proveden na štetu apelanta u procesnom smislu. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene garancije iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije, već smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

29. U vezi ostalih apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, kao i da su izreka i obrazloženje presude kontradiktorni, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti kontradiktornim. Osim toga, ovi navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nisu zasnovani na bilo kakvim argumentima o kršenju prava na pravično suđenje već isključivo na apelantovom nezadovoljstvu ishodom postupka. Imajući ovo u vidu, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. stav 3.c) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga su svi ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

31. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/08 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio