Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-802/08 (R. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-802/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 802/08, rješavajući apelaciju Rose Kornijenko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rose Kornijenko podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
06-001617 od 7. decembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj I-4231/04 od 17. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rosa Kornijenko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 13. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001617 od 7. decembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-4231/04 od 17. novembra 2005. godine.
2. Pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda broj P-1718/01 od 21. jula 2004. godine utvrđeno je da je Elvis Hajradinović (u daljnjem tekstu: izvršenik) ometao apelanticu u posljednjem mirnom posjedu poslovnog prostora koji se nalazi u Sarajevu, na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja, te mu je naloženo da se ubuduće uzdrži od takovog smetanja kao i da uspostavi prijašnje posjedovno stanje.
3. Apelantica je podnijela prijedloga za izvršenje 19. oktobra 2004. godine. Općinski sud je donio Rješenje broj I-4231/04 od 26. oktobra 2004. godine kojim je dopustio izvršenje. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je blagovremeno podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj I-4231/04 od 17. novembra 2005. godine kojim je usvojio izvršenikov prigovor pa je postupak izvršenja obustavio. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na ročištu koje je održano pred prvostepenim sudom izvršenik naveo da je objekt u cijelosti porušen pa je apsurdno zahtijevati da se apelantica uvede u posjed. Općinski sud je, dalje, naveo da je 25. aprila 2005. godine sačinjen zapisnik o uviđaju na licu mjesta kojem su prisustvovale stranke, vještak i sudija. Također, Općinski sud je naveo da je provedeno vještačenje, a apelantica je prigovorila da vještak nije sačinio nalaz u skladu sa svojom strukom. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 22, 47. st. 4. i 5, člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kao i člana 427. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je izvršenikov prigovor osnovan.
5. Općinski sud je naveo da apelantica nije postupila u skladu sa zakonskim rokovima, pa je izvršenik podnio prigovor koji se, u skladu sa članom 47. stav 1. tačka 4. ZIP-a, može izjaviti ako je protekao rok u kojem se može tražiti izvršenje, a u vezi sa članom 427. ZPP kojim je propisano da: «…tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi radi smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje». Dalje, Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka utvrdio da je objekt srušen, dakle ne postoji, pa je nemoguće provesti izvršenje u skladu sa članom 63. tačka 3. ZIP-a.
6. Apelantica je izjavila žalbu protiv rješenja od 17. novembra 2005. godine. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-001617 od 7. decembra 2007. godine kojim je žalbu djelomično usvojio i prvostepeno rješenje preinačio tako da se postupak izvršenja radi uspostave prijašnjeg stanja obustavlja, dok se u pogledu izvršenja radi namirenja troškova parničnog postupka izvršenje ostavlja na snazi. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je žalba djelomično osnovana. Kantonalni sud je, imajući u vidu pravomoćno rješenje kojim je utvrđeno smetanje posjeda i naređeno izvršeniku da uspostavi prijašnje stanje, kao i izvršenikov prigovor da je zgrada tzv. «Olomanka» srušena i da se rješenje ne može provesti, naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio stav 63. stav
3. ZIP-a i utvrdio da se postupak obustavlja zbog nemogućnosti izvršenja. Prema stavu Kantonalnog suda, odluka prvostepenog suda je utemeljena na nalazu vještaka koji je potvrdio da je objekt u potpunosti srušen i da ne može služiti namjeni koju je ranije imao. S obzirom na to da objekt ne postoji, Kantonalni sud je zaključio da je sasvim opravdan zaključak prvostepenog suda da je uspostavljanje ranijeg stanja, odnosno posljednjeg mirnog posjeda koje je postojalo prije izvršenog smetanja nemoguće provesti.
7. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da je povrijeđen član 221. ZPP jer je prvostepeni sud ocijenio blagovremenost postupka iako u tom smislu izvršenik nije istakao prigovor. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se radi o procesnoj smetnji za postupanje po prijedlogu na koju sud pazi po službenoj dužnosti, pa, u skladu s tim, prvostepeni sud nije prekoračio granice ispitivanja pravilnosti rješenja o izvršenju. Međutim, prema stanju spisa, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelanticin prijedlog neblagovremen jer je apelantica drugostepenu odluku primila 13. septembra 2004. godine a prijedlog podnijela 19. oktobra 2004. godine. Ipak, Kantonalni sud je naveo da blagovremenost prijedloga ne utječe na pravilnost odluke o obustavi izvršenja jer je izvršenje nemoguće provesti zbog nepostojanja predmeta izvršenja. Kantonalni sud je, također, naveo da žalba osnovano ukazuje na to da je prvostepeni sud obustavio izvršenje troškova postupka dosuđenih izvršnom ispravom pa je u tom smislu preinačio prvostepeno rješenje i ostavio na snazi rješenje o izvršenju u pogledu dosuđenih troškova.
8. Apelantica se žali da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da i uz postojanje pravomoćne i izvršne isprave sud ne provodi izvršenje. Apelantica navodi da je nesporno da je zgrada u kojoj se nalazi poslovni prostor srušena, osim dijela prizemlja, a objekt se nalazi u prizemlju. Apelantica navodi da sud onemogućuje izvršenje presude unatoč valjanoj činjeničnoj osnovi zbog čega postupa arbitrarno. Dalje, apelantica se žali da je postupak izvršenja trajao tri godine i dva mjeseca, što znači da je postupak neopravdano dugo trajao s obzirom na to da se radi o hitnom postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao «integralni dio suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-
18, st. 34-36, i Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, tačke 27-31). Ako se pravomoćno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog djelovanja. Na taj način negira se pravo na pristup sudu, koje ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obaveza osiguravanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima ubraja se u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi Evropski sud, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.
12. Međutim, isto tako, pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države (eventualno), a primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Evropski sud, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Dalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57).
13. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu ne radi o neopravdanom odbijanju Općinskog suda da izvrši pravomoćno utvrđeno građansko pravo, nego o objektivnoj nemogućnosti izvršenja sudskog rješenja u vezi sa smetanjem posjeda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u postupku izvršenja pravomoćnog rješenja o smetanju posjeda, na osnovu provedenog vještačenja, utvrdio da je zgrada u kojoj se nalazi poslovni prostor srušena i da fizički nije moguće uspostaviti stanje prije izvršenog smetanja. Općinski sud je obustavio postupak, a shodno odredbi člana 63. stav 3. ZIP-a, o čemu su sudovi dali dovoljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se radi o objektivnoj nemogućnosti izvršenja sudske odluke zbog čega se ne može utvrditi da je bilo kakvim propustom nadležnih sudova prekršeno apelanticino pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelanticinu tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na pravično suđenje, budući da ništa ne ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica je, također, istakla da joj je rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je rezultiralo obustavom postupka izvršenja, pa je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu te stavove, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović