Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2387/09 (DOO «Halcom group)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2387/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2387/09, rješavajući apelaciju DOO «Halcom group», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Halcom group» podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001036 07 U od 1. juna 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Halcom group» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001036 07 U od 1. juna 2009. godine.

2. Porezna uprava, Kantonalni porezni ured Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) je rješenjem broj 10-3-02-15-2-414-2/2006 od 25. januara 2007. godine naložila apelantu da izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza, po zapisniku broj 10-3-02-15-2-414/2006 od 12. januara 2007. godine, sa kamatama u ukupnom iznosu od 281.949,17 KM. U obrazloženju svog rješenja Porezna uprava je navela da je na osnovu poslovne dokumentacije apelanta utvrđeno da je apelant izvršio prijenos sredstava na ime akontacije, a da pritom nije određeno kome je izvršena isplata i po kom osnovu. Nadalje je u obrazloženju navedeno da su navedene akontacije nastale po osnovu nepravilnog evidentiranja isplaćenih plaća i neevidentiranja drugih isplata isplaćenih po raznim osnovama (topli obrok, prevoz i regres) bez knjigovodstvene dokumentacije, to su iste isplate tretirane kao dodatna primanja izvan radnog odnosa, pa je na osnovu člana 7. stav 2, čl. 11. i 21. Zakona o porezu na plaću Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 26/96, 27/97, 12/98, 29/00, 54/00 i 16/01), izvršen obračun poreza na plaću – dodatna primanja po stopi od 30%. Kamata je obračunata po stopi od 0,04% dnevno, shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate na javne prihode.

3. Porezna uprava Kantonalnog poreznog ureda Tuzla – Komisija za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija za rješavanje žalbi) je odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Porezne uprave broj 10-3-02-15-2-414-2/2006 od 25. januara 2007. godine donijela rješenje broj 10-3-05-05-1-19/07 od 15. februara 2007. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.

4. Protiv rješenja Komisije za rješavanje žalbi broj 10-3-05-05-1-19/07 od 15. februara 2007. godine apelant je podnio žalbu Federalnom ministarstvu finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i neučestvovanja svih odgovornih lica u postupku kontrole. Apelant u žalbi navodi da je izvršena kontrola obračuna i uplate javnih prihoda za period od 14. augusta 2003. godine do 8. novembra 2006. godine, te da su odgovorna lica bili Ahmet Halilović, Abdulah Mandalović i Jasim Cifirić, te da je tokom kontrole samo djelimično učestvovao vlasnik – osnivač Ahmet Halilović, koji nije mogao zbog odsustva odgovornih lica prezentirati svu dokumentaciju, jer su isti bili upoznati za iznose neopravdanih akontacija, putnih dnevnica za službena putovanja i tako dalje, koji nisu oporezivi. Ministarstvo je rješenjem broj 07-15-313/07 od 31. augusta 2007. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant propustio da u zakonskom roku izjavi prigovor na činjenično stanje utvrđeno Zapisnikom, kao što je propustio da on ili njegov zakonski zastupnik prisustvuje terenskoj kontroli, pa su odbijeni kao neosnovani apealntovi navodi da mu nije bila pružena mogućnost da učestvuje u postupku i prezentira svu dokumentaciju, ovo tim prije što ni u žalbi nije priložio nikakve dokaze kojim bi osporio utvrđeno činjenično stanje.

5. Protiv rješenja Ministarstva broj 07-15-313/07 od 31. augusta 2007. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 03 0 U 001036 07 U od 1. juna 2009. godine odbio tužbu apelanta. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu utemeljio na novim činjenicama i novim dokazima. Međutim, Kantonalni sud je, obrazlažući presudu, naveo da je isticanje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u tužbi za pokretanje upravnog spora dopušteno samo izuzetno, i to pod uslovima propisanim odredbama člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05). Obzirom da u konkretnom slučaju, nove činjenice i novi dokazi koje je apelant iznio, odnosno predložio u tužbi, nisu takvog karaktera da same po sebi nesumljivo ukazuju da je činjenično stanje očito drugačije od onoga koje je utvrđeno u upravnom postupku, niti je apelant u tužbi pružio bilo kakve dokaze o tome da nove činjenice i novi dokazi, bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti ranije, tj. do okončanja upravnog postupka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, primjenom odredaba člana 34. stav 1. i člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim porovima, odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od

23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud, također, podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da poreska pitanja još uvijek čine dio same jezgre prerogativa javne vlasti u kojoj dominira javna priroda odnosa između poreskog obveznika i poreskih organa vlasti. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da su poreski sporovi izvan djelokruga građanskih prava i obaveza, usprkos materijalnim posljedicama koje nužno postoje po poreskog obaveznika (vidi Evropski sud, Ferrazzini protiv Italije od 12. jula 2001. godine, aplikacija broj 44759/98), pa se prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na ovaj predmet.

9. Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to, u konkretnom slučaju, Zakonom o porezu na plaću Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez na plaću – dodatna primanja, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Obzirom na navedeno, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelant obavezan da uplati porez na plaću – dodatna primanja ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2387/09 (DOO «Halcom group) | Sudska praksa | Aktio