Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-547/08 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Državni službenik
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 45, 106
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-547/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 547/08, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda Tuzla br. 003-0-GŽ-07-
001 045 od 28. decembra 2007. godine, 003-0-GŽ-07-001 086 od 28. decembra 2007. godine, 003-0-GŽ-08-000 386 od 20. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 697 od 23. maja 2008. godine, 33 0 P 000057 08 Gž od 10. juna 2008. godine, 29 0 P 000001 08 Gž od 1. jula 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 885 od 10. jula 2008. godine, 29 0 P 000009 08 Gž od 27. juna 2008. godine, 33 0 P 001612 08 Gž od 21. augusta 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 307 od 10. jula 2008. godine, 33 0 P 002743 08 Gž od 18. augusta 2008. godine, 29 0 P 000070 08 Gž od 8. oktobra 2008. godine, 003-0-Gž-06-001362 od 5. oktobra 2007. godine, 29 0 P 000129 08 Gž od 5. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 196 od 28. novembra 2008. godine, 29 0 P 000593 09 Gž od 16. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 887 od 29. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 889 od 23. decembra 2008. godine, 003-0-
GŽ-08-001 934 od 12. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 966 od 23. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 904 od 23. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 890 od 24. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 880 od 26. februara 2009. godine, 33 0 P 001041 08 Gž od 16. januara 2009. godine, 29 0 P 000969 09 Gž od 30. marta2009. godine, 003-0-GŽ-07-000 863 od 24. februara 2009. godine, 003-0-GŽ- 08-001 149 od 17. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 381 od 10. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-07-001 619 od 27. marta 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 685 od 29. oktobra 2009. godine, 33 0 P 005991 09 Gž od 17. septembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-000 390 od 25. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-07-001 419 od 31. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-06-001 959 od 13. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-
08-000 773 od 27. maja 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 921 od 6. novembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-000 332 od 6. novembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-000 634 od 16. novembra 2009. godine, 33 0 P 005732 09 Gž od 15. decembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 153 od 25. februara 2010. godine, 29 0 P 000975 08 GŽ od 24. decembra 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je u periodu od 18. februara 2008. godine do 8. aprila 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 003-0-GŽ-07-001 045 od 28. decembra 2007. godine, 003-0-GŽ-
07-001 086 od 28. decembra 2007. godine, 003-0-GŽ-08-000 386 od 20. marta 2008. godine, 003-0-
GŽ-08-000 697 od 23. maja 2008. godine, 33 0 P 000057 08 Gž od 10. juna 2008. godine, 29 0 P 000001 08 Gž od 1. jula 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 885 od 10. jula 2008. godine, 29 0 P 000009 08 Gž od 27. juna 2008. godine, 33 0 P 001612 08 Gž od 21. augusta 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 307 od 10. jula 2008. godine, 33 0 P 002743 08 Gž od 18. augusta 2008. godine, 29 0 P 000070 08 Gž od 8. oktobra 2008. godine, 003-0-Gž-06-001362 od 5. oktobra 2007. godine, 29 0 P 000129 08 Gž od 5. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 196 od 28. novembra 2008. godine, 29 0 P 000593 09 Gž od 16. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 887 od 29. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-
001 889 od 23. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 934 od 12. decembra 2008. godine, 003-0-
GŽ-08-001 966 od 23. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 904 od 23. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-001 890 od 24. decembra 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 880 od 26. februara 2009. godine, 33 0 P 001041 08 Gž od 16. januara 2009. godine, 29 0 P 000969 09 Gž od 30. marta2009. godine, 003-0-GŽ-07-000 863 od 24. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 149 od 17. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 381 od 10. februara 2009. godine, 003-0-GŽ-07-001 619 od 27. marta 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 685 od 29. oktobra 2009. godine, 33 0 P 005991 09 Gž od 17. septembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-000 390 od 25. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-07-001 419 od 31. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-06-001 959 od 13. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 773 od 27. maja 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 921 od 6. novembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-000 332 od 6. novembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-000 634 od 16. novembra 2009. godine, 33 0 P 005732 09 Gž od 15. decembra 2009. godine, 003-0-GŽ-08-001 153 od 25. februara 2010. godine, 29 0 P 000975 08 GŽ od 24. decembra 2009. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-547/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP-547/08, AP-561/08, AP-1184/08, AP-1751/08, AP-2033/08, AP-2187/08, AP-2483/08, AP-2607/08, AP-2732/08, AP-2776/08, AP-
3362/08, AP-3941/08, AP-373/09, AP-418/09, AP-511/09, AP-603/09, AP-695/09, AP-698/09, AP-
714/09, AP-726/09, AP-730/09, AP-827/09, AP-896/09, AP-1018/09, AP-1220/09, AP-1238/09, AP-
1401/09, AP-1453/09, AP-1653/09, AP-3861/09, AP-3986/09, AP-4064/09, AP-4066/09, AP-13/10, AP-117/10, AP-309/10, AP-314/10, AP-397/10, AP-736/10, AP-1079/10 i AP-1244/10.
3. Ustavni sud je, odlukama br. AP-3634/07 od 17. septembra 2008. godine, AP-1837/08 od 4. septembra 2008. godine, AP-1835/08 od 17. septembra 2008. godine, AP-1453/08 od 17. septembra 2008. godine, AP-2579/08 od 14. oktobra 2008. godine i AP-687/09 od 15. aprila 2009. godine donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda br. 003-0-Gž-06-
001362 od 05. oktobr 2007. godine, 003-0-GŽ-08-000 390 od 25. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-07-
001 419 od 31. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-06-001 959 od 13. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-08-
000 773 od 27. maja 2008. godine i 29 0 P 000975 08 GŽ od 24. decembra 2009. godine, odbacio apealcije kao preuranjene s obzirom da je bio u toku postupak o apelantovoj reviziji protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom su njegove apelacije odbačene kao preuranjene.
4. Službenici i namještenici organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu, kao tužitelji, pokrenuli su radne sporove protiv apelanta kao tuženog, koji su okončani pravosnažnim i izvršnim presudama koje su navedene u izreci ove odluke. Tim presudama je apelant obavezan da tužiteljima isplati iznose naknada na ime njihovih stečenih prava iz radnog odnosa.
5. U pogledu prigovora o nedostatku pasivne legitimacije, Kantonalni sud je u obrazloženjima osporenih presuda naveo da je apelant pasivno legitimisana strana u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom na to da se radi o zaposlenicima upravnih organa koji se finansiraju iz apelantovog budžeta, odnosno o zaposlenicima sudova. Pri tome su istakli da su sudovi, kantonalni i općinski, organi sudske vlasti u Kantonu, dakle, tijela Kantona kao pravne osobe (član 1. Zakona o sudovima, «Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 3/96 do 15/02), koji ih osniva i ukida svojim zakonom (član 2.) i za njihov rad osigurava sredstva u svom budžetu (član 106.). Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije u predmetnim sporovima zato što nije poslodavac tužiteljima i da zbog toga nije mogao imati status tuženog. Utvrđeno je i da je neosnovan i prigovor u žalbi da je tužbeni zahtjev tužitelja neblagovremen u smislu odredbe člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00). Kantonalni sud je obrazložio da je zastarni rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 43/99) rok materijalnopravne prirode, a odnosi se na zastarijevanje novčanih potraživanja kakva su konkretno potraživanja tužitelja, a koja kao povremena u tom roku zastarijevaju i u smislu odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Navedeni rok teče od dana dospijeća potraživanja, kao objektivne činjenice, te nije vezan za bilo kakav subjektivni odnos poslodavca ili uposlenika i na navedeni rok sud ne pazi po službenoj dužnosti. Suprotno navedenom, rok iz novelirane odredbe člana 103. Zakona o radu je procesnopravne prirode čijim se protekom gubi pravo na sudsku zaštitu, te na njega sud pazi po službenoj dužnosti. On se odnosi na povrede ostalih prava o kojima se, uglavnom, odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, a ta prava ne predstavljaju potraživanja iz člana 106. Zakona o radu i nemaju ni svoje dospijeće. Istaknuto je da je spomenuti pravni stav usvojio Vrhovni sud Federacije BiH, te da je on objavljen u Biltenu tog suda (2002/2003. godina, stav 124). Taj stav se nalazi i u Odluci Ustavnog suda BiH broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, koja je objavljena u «Službenim novinama FBiH» broj 55/04.
6. U obrazloženju presuda sud navodi da nije sporno da je apelant donio odluku kojom je dao saglasnost za pristupanje Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Naime, Vlada Tuzlanskog kantona je 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika tijela uprave i sudske vlasti u FBiH zaključila Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), kojim su se strane potpisnice saglasile da se primjena odredaba čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, koje se odnose na plaće i naknade po osnovu rada, odgodi dok se ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti u proračunu Kantona.
7. Prema mišljenju suda, Kolektivni ugovor se donosi na nivou Federacije, a u ime Vlade FBiH, kao jedne ugovorne strane, potpisuje ga federalni ministar pravde i on se primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Prema tome, Vlada Kantona, dajući saglasnost na navedeni ugovor, njegovim potpisivanjem 2. aprila 2002. godine nije mogla istovremeno mijenjati ili prolongirati djelimičnu primjenu tog ugovora, i to upravo u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade po osnovu rada, i time službenike organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu stavljati u neravnopravan i nepovoljan položaj u odnosu na službenike u drugim kantonima na nivou Federacije u vezi sa primjenom granskog kolektivnog ugovora. Utvrđeno je da je navedeno protivno kako Zakonu o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora, čiju primjenu i prije donošenja i potpisivanja granskog, suprotno prigovoru iznesenom u žalbi, potvrđuje i sâm član 4. tog sporazuma, tako i članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Stav Kantonalnog suda je da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika i namještenika u kantonalnim organima («Službene novine TK» broj 6/02, stupila na snagu 13. februara 2002. godine), koja je saglasna sa navedenim sporazumom. Naime, zaključak suda je da se pravni osnov potraživanja tužitelja nalazi u odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98, koji je stupio na snagu 19. aprila 1998. godine) i Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave TK («Službene novine TK» broj 14/01, koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine). Naime, tim odredbama je propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonima primjenjuje Zakon o radu, kao opći propis, i Kolektivni ugovor, kao podzakonski akt, što su u svojim nalazima pravilno primijenili i vještaci finansijske struke o čemu su u obrazloženjima presuda dati odgovarajući razlozi.
9. Apelant je protiv presuda Kantonalnog suda br. 003-0-Gž-06-001362 od 05. oktobr 2007. godine, 003-0-GŽ-08-000 390 od 25. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-07-001 419 od 31. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-06-001 959 od 13. marta 2008. godine, 003-0-GŽ-08-000 773 od 27. maja 2008. godine i 29 0 P 000975 08 GŽ od 24. decembra 2009. godine blagovremeno izjavio revizije Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio rješenja br. 070-0-Rev-08-000122 od 27. novembra 2008. godine, 29 0 P 000129 09 Rev od 18. februara 2010. godine, 070-0-Rev-08-000943 od 8. oktobra 2009. godine, 070-0-Rev-08-000902 od 6. oktobra 2009. godine, 070-0-Rev-08-000765 od 1. septembra 2009. godine, 070-0-Rev-08-001360 od 20. oktobra 2009. godine, 29 0 P 000975 09 Rev od 4. marta 2010. godine kojima je revizije odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju rješenja sud je naveo da su u predmetnim sporovima tužitelji formalni suparničari i da je procesni položaj svakog od njih samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. S obzirom da pobijani dio presuda ni za jednog od njih ne prelazi vrjednosni kriterij od 10.000 KM, predviđen članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), a nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz člana 237. stav 3. istog Zakona.
10. Apelant se žali da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također navodi da je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud pogrešno protumačio, pa samim tim i primijenio na njegov slučaj, materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije, jer smatra da nije obveznik materijalnopravnog odnosa na kojem bi se temeljili pravo i zahtjev tužitelja. Također, apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio rok zastarijevanja koji je, prema apelantovom mišljenju, trebalo da bude utvrđen na jednu godinu, a ne na tri godine, kako je odlučeno u osporenim presudama, pozivajući se na član 106. Zakona o radu. Apelant navodi da tužitelji nisu imali pravo na naknade po osnovu rada, jer je na sporne odnose sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona, kao i odredbe Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika organa uprave i navedenog sporazuma. Apelant, konačno, predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.
11. Apelant je 14. decembra 2009. godine i 8. aprila 2010. godine uz dopise br. P:53/07-III od 11. decembra 2009. godine i P:101/08-III od 8. aprila 2010. godine, dostavio Ustavnom sudu i rješenja Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-08-001540 od 20. oktobra 2009. godine i 29 0 P 000129 09 Rev od 18. februara 2010. godine. Naime, Vrhovni sud je, nakon što su podnesene apelacije AP 2776/08 i AP 418/09 protiv presuda Kantonalnog suda br. 003-0-Gž-08-000307 od 10. jula 2008. godine i 29 0 P 000129 08 Gž od 5. decembra 2008. godine, odbacio revizije apelanta iz razloga što vrijednost pobijanog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi iznos od 10.000 KM.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2140/05 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 3. aprila 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu zbog čega je apelacija u odnosu na ove navode očigledno (prima facie) neosnovana. Također, razlozi navedeni u Odluci broj AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine u odnosu na navodno kršenje prava na imovinu u cijelosti se odnose i na ovu odluku, zato što uz apelacije nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na to da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, pa su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani. Konačno, razlozi navedeni u Odluci broj AP 2140/05 od 3. aprila 2008. godine, u odnosu na navodno kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije, u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa su i navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović