Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2558/07 (S. G.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Vještak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2558/07
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2558/07, rješavajući apelaciju Srboljuba Golubovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Srboljuba Golubovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj 071-0-I-06- 005932/07 koji još uvijek nije dovršen.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča izvršni postupak u predmetu broj 071-0-I-06- 005932/07, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Srboljub Golubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-005932/07 od 15. februara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 15. februara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-275/04 od 8. jula 2004. godine obavezana je tužena Republika Srpska - Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: izvršenik), da apelantu na ime troškova sudskog vještačenja plati iznos od 4.299.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. februara 2000. godine pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. decembra 2003. godine. Predmetni postupak odnosio se na isplatu duga koji je apelant, kao stalni sudski vještak, zasnivao na tome što je naredbom Osnovnog suda u Trebinju od 22. decembra 1999. godine određen za vještaka u jednom od predmeta koji su vođeni pred tim sudom, te što je on izvršio vještačenje i dostavio tom sudu nalaz i mišljenje 8. februara 2000. godine, zahtijevajući da mu se na ime troškova vještačenja isplati iznos od 16.800 KM.
6. Nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje, apelant je 4. decembra 2006. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje navedene presude Okružnog suda na izvršenikovim novčanim sredstvima koja se vode u Ministarstvu finansija Republike Srpske – Sektor za trezor (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) na računu broj 56209900001302-80.
7. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-06-005932/07 od 15. februara 2007. godine dopustio izvršenje naprijed označene pravosnažne presude Okružnog suda. Ovo rješenje je radi izvršenja dostavljeno Ministarstvu finansija 19. februara 2007. godine.
8. Apelant se obratio Ministarstvu finansija dopisom od 25. jula 2007. godine pozivajući ga da pristupi izvršenju rješenja. Ministarstvo finansija je dopisom od 16. augusta 2007. godine obavijestilo apelanta da njegovo potraživanje predstavlja opću obavezu u smislu člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, te da će biti izmireno emisijom općih obveznica u deset jednakih rata sa godišnjom kamatom od 1,5%, dok će troškovi parničnog i izvršnog postupka biti plaćeni u skladu sa članom 22a. navedenog Zakona, a prema dospijeću izvršnih odluka registriranih u odnosnom ministarstvu.
9. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je o dopisu Ministarstva finansija bio obaviješten i Osnovni sud u Banjoj Luci, kao ni da li je ovaj sud preduzeo bilo koju radnju u smislu Zakona o izvršnom postupku, a koja bi rezultirala dovršenjem izvršnog postupka u konkretnom slučaju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju broj 071-0-I-06-005932/07 od 15. februara 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na pristup sudu. U vezi s tim, apelant ističe da činjenica da je donesen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ne može utjecati na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda jer je to suprotno vladavini prava garantiranoj članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te suprotno pravu na pravično suđenje. Apelant smatra da je navedenim zakonom narušen princip proporcionalnosti između javnog interesa i osnovnih sloboda koje mu pripadaju kao pojedincu, te da je uspostavljen pretjeran i isključivi teret na pojedinca. Najzad, apelant ističe da ne postoji efikasno pravno sredstvo koje bi mu omogućilo da se žali zbog neizvršenja pravosnažne presude.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 63. st. 3. i 4.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1248/07 od 11. novembra 2009. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na pristup sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 071- 0-I-06-005932/07 od 15. februara 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je pri razmatranju problema efektivnog provođenja rješenja o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka već iskazao stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 82/09).
15. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
16. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije okončan.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na pristup sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-I-06- 005932/07.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
20. U konkretnom slučaju, apelant se žali zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske presude u kojoj je odlučeno da se apelantu na teret izvršenikovih novčanih sredstava treba isplatiti dosuđeni novčani iznos sa obračunatim zakonskim kamatama, na ime apelantovih troškova koje je on potraživao u određenom sudskom postupku gdje je na nalog suda izvršio vještačenje. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o apelantovoj nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke zbog neokončanja (nedovršenja) predmetnog izvršnog postupka.
Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, «izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije» (vidi vodeće odluke Ustavnog suda: AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 8/05 i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud je mišljenja da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6. stav 1. Evropske konvencije koje: «...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi...» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Ustavni sud, dalje, ukazuje na stav Evropskog suda, prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran, kako pravno, tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odlaganja (vidi Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, Presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84).
22. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju i dostavio ga radi izvršenja Ministarstvu finansija. Ustavni sud ne može zaključiti da je izvršenik ulagao prigovor na ovo rješenje. Dalje, ne može se zaključiti da je Osnovni sud, nakon dostavljanja rješenja o izvršenju Ministarstvu finansija, preduzeo bilo koju radnju u svrhu provođenja i okončanja konkretnog izvršnog postupka. Najzad, ne može se zaključiti niti da je Osnovni sud na bilo koji način obavijestio apelanta da nije moguće provesti dopušteno izvršenje, odnosno nije ga obavijestio da postoji bilo koji zakonom propisani razlog za obustavu predmetnog postupka izvršenja.
23. U vezi sa navedenim, Ustavni sud je mišljenja da obaveza suda da dopusti i provede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku određeno na osnovu pravosnažne sudske odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješenja o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje organu (u konkretnom slučaju Sektoru za trezor koji se nalazi u sastavu Ministarstva finansija RS) kod kojeg se nalaze izvršenikova novčana sredstva, već se ova obaveza suda sastoji i u preduzimanju daljnjih mjera i radnji koje za rezultat imaju okončanje (dovršenje) izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se, u skladu sa članom 64. Zakona o izvršnom postupku, izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. U konkretnom slučaju, na osnovu svega predočenog Ustavnom sudu, očigledno je da odluka, čijom pravosnažnošću bi se predmetni izvršni postupak smatrao dovršenim u smislu navedene zakonske odredbe, nije donesena.
24. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer Osnovni sud nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer Osnovni sud u Banjoj Luci nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović