Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-722/08 (G. B.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-722/08
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 722/08, rješavajući apelaciju G. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija G. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl- 100/05 od 12. decembra 2007. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-14/05 od 8. maja 2005. godine.
Ova odluka se dostavlja Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci radi osiguranja ustavnih prava podnosiocu apelacije koja su mu povrijeđena.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. G. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 29. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 13. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude apelantici 16. juna 2008. godine, a odgovor na apelaciju 19. januara 2009. godine. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2008. godine. Fond PIO je odgovor na apelaciju dostavio 16. maja 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Fonda PIO dostavljen je apelantici 20. juna 2008. godine. Odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 28. maja 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Fond PIO – Filijala Prijedor Rješenjem broj 1044512323 od 12. maja 2004. godine priznao je apelantici pravo na starosnu penziju počevši od 10. maja 2004. godine u iznosu označenom u izreci rješenja. U provedenom postupku utvrđeno je da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 7. jula 2003. godine, da je ostvarila ukupni penzijski staž od 35 godina i 15 dana, te da se penzijski osnov ima odrediti prema čl. 48. do 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 32/00, 40/00 i 37/00 – u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), odnosno da se visina penzije određuje prema članu 59. navedenog zakona. Kao datum sticanja prava na penziju i početak isplate penzije određen je, prema članu 135. Zakona o PIO, 10. maj 2004. godine, koji predstavlja datum kada su apelantici konačno uplaćeni zaostali doprinosi potrebni za ukupan staž radi odlaska u penziju.
7. Fond PIO je Rješenjem broj 1044512323 od 14. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu na prvostepeno rješenje, kojom je osporavala datum priznavanja i početak isplate starosne penzije. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno primijenio član 135. Zakona o PIO kada je kao datum sticanja prava na starosnu penziju i početak njene isplate odredio datum kada je izvršena uplata doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
8. Okružni sud je Presudom broj U-14/05 od 8. septembra 2005. godine uvažio apelantičinu tužbu i poništio drugostepeno rješenje. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u postupku utvrđeno da se apelantica nalazila u radnom odnosu 35 godina i 15 dana, pa da je, u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, ispunjavala uvjete iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje, istaknuto je da se, u skladu s članom
6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 67/05), vrijeme provedeno na radu računa u staž osiguranja upisuje u radnu knjižicu kojom se ovaj staž dokazuje (član 143. stav 2. Zakona o radu). Činjenica da je dio doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja za apelanticu uplaćen nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, po ocjeni Okružnog suda nije mogla utjecati na određivanje 10. maja 2004. godine kao datuma od kojeg je apelantica mogla ostvarivati pravo na penziju, odnosno od kojeg joj se penzija trebala isplaćivati. U prilog ovog stava istaknuto je da je apelantica za sve vrijeme trajanja radnog odnosa bila obavezno osigurano lice u smislu člana 11. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, da je poslodavac, u skladu s članom 22. tog zakona, obveznik uplate doprinosa. S obzirom da se uplata doprinosa vrši u korist Fonda PIO, kao korisnika, članom 25. Zakona o PIO Fondu PIO je data mogućnost da vrši kontrolu obračuna i uplate doprinosa, da određuje rokove u kojim se moraju izvršiti propuštene uplate, kao i mogućnost da putem Poreske uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanog po osnovu neuplaćenih doprinosa, te da preduzima i druge mjere u smislu člana 187. Zakona o PIO (prekršajne prijave, naplata kamata i sl.). Na osnovu navedenog zaključeno je da apelantica, koja je bila obavezno osigurana ali ne i obveznik uplate doprinosa, ne može trpjeti posljedice zbog propusta Fonda PIO da preduzme mjere u svrhu naplate doprinosa. Ukoliko bi Fond PIO tolerisao ovakve propuste, po ocjeni Okružnog suda, rezultat bi bio nemogućnost radnika da ostvare osnovna prava iz radnog odnosa, kao što je i pravo na penziju.
9. U vezi s tim ukazano je na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 311/04 od 22. maja 2005. godine, prema kojem pravo na penziju za određeni period predstavlja pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je Fond PIO pogrešno zaključio da apelantici pravo na penziju pripada od dana kada je izvršena uplata neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također je ukazano da je članom 135. Zakona o PIO (koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta) regulisano da se pravo na ličnu i porodičnu penziju stiče od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava na penziju propisani zakonom, te da, kad je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnesen nakon ispunjenja propisanih uvjeta, pravo na isplatu penzije pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je apelantica 31. marta 2003. godine ostvarila staž od 35 godina i 15 dana, a da je zahtjev podnijela 7. jula 2003. godine, Okružni sud je zaključio da joj pravo na isplatu penzije pripada od 1. aprila 2003. godine, jer od dana podnošenja zahtjeva pa do dana prestanka radnog odnosa (odnosno dana ispunjenja uvjeta za starosnu penziju) nije proteklo šest mjeseci. Najzad, Okružni sud je ukazao i da je članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 110/03, stupio na snagu 28. decembra 2003. godine) propisano da obveznik uplate doprinosa može uplatiti doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Pozivajući se na navedenu odredbu, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa, sa zakonskom zateznom kamatom što, uz sve već navedeno, ukazuje da datum pojedinačne uplate doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na starosnu penziju i početak njene isplate. Na osnovu navedenog utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 10. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog upravnog akta koji je i poništen prema članu 38. stav 2, a u vezi s članom 41. stav 2. tog zakona. Fondu PIO je naloženo da u ponovnom postupku postupi po navedenim uputama i primjedbama ovog suda.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Presudom broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prema Rješenju broj 1044512323 od 12. maja 2004. godine apelantici priznato pravo na starosnu penziju u označenom iznosu počevši od 10. maja 2004. godine, na osnovu zahtjeva koji je podnijela 7. jula 2003. godine; da je apelantica, nakon uplate doprinosa, ostvarila ukupan penzijski staž u trajanju od 35 godina i 15 dana. Dalje, istaknuto je da je nesporna činjenica da je za apelanticu doprinos uplaćen tek 10. maja 2004. godine. S obzirom na ovu činjenicu, po mišljenju Vrhovnog suda apelantica je uvjete za starosnu penziju stekla tek sa danom uplate doprinosa kojim je konačno pokriveno njeno penzijsko osiguranje za period od 35 godina u smislu člana 135. stav 1. Zakona o PIO. U vezi s tim ukazano je da je članom 41. Zakona o PIO regulisano da staž osiguranja čini staž za koji je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da ovakvo stanovište proizlazi iz Odluke Ustavnog suda broj 311/04 od 22. maja 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da naknadna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po odredbama člana 24a. stav 2. Zakona o PIO ne znači i primjenu ove odredbe u drugačijem smislu od onog propisanog članom 135. stav 1. tog zakona. Dalje, istaknuto je i da je članom 145. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) regulisano da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovu odredbu treba tumačiti tako da se vrijeme provedeno na radu priznaje u staž osiguranja pod uvjetima iz člana 41. Zakona o PIO, kao zakona koji je lex specialis za oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Najzad, istaknuto je da Fond PIO nema na raspolaganju neposrednih sredstava za prinudnu naplatu neuplaćenih doprinosa, s obzirom da je prinudna naplata, u skladu s članom 16. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik RS“ broj 51/01), u vezi s članom 4. Zakona o Poreskoj upravi („Službeni glasnik RS“ br. 51/01) u nadležnosti Poreske uprave. Pri tom, ukazano je da ni osiguranik nema takvih sredstava, ali da mu pripada pravo na naknadu štete od pravnog ili fizičkog lica koje je bilo u obavezi da blagovremeno uplati doprinose u smislu člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je presuda Okružnog suda zasnovana na povredi materijalnog prava, čime je ostvaren razlog iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je osporenu presudu preinačio tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na rad bez izričitog pozivanja na domaći ili međunarodni akt kojim je regulisano ovo pravo. Apelantica ističe da je doprinos za cjelokupno osiguranje uplaćen zajedno s pripadajućim kamatama, čime su otklonjene posljedice neurednog plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, na temelju čega zaključuje da postoji osnov da joj se, u skladu s članom 133. odnosno članom 135. Zakona o PIO, prizna pravo na isplatu penzije od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. Dalje, apelantica se poziva na stavove Ustavnog suda zauzete u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine pri odlučivanju u sličnoj pravnoj situaciji, po kojim retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, da lice koje je ispunilo uvjete za ostvarivanje prava na penziju ne može snositi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa, kao i neizvršavanja zakonske obaveze Fonda PIO da izvrši kontrolu uplate doprinosa kod poslodavca, kao obveznika uplate doprinosa, te u skladu s tim preduzme odgovarajuće mjere.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da činjenično stanje utvrđeno u provedenom postupku, koje je sadržano u obrazloženju osporene presude, opravdava razloge na osnovu kojih je odluka drugostepenog suda preinačena i to tako što je tužba protiv osporenog upravnog akta odbijena kao neosnovana. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.
13. Okružni sud je u odgovoru istakao da se ne slaže sa stajalištem Vrhovnog suda da se u staž osiguranja u smislu člana 41. Zakona o PIO računa samo ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Razlog ovome je što je članom 135. stav 1. Zakona o PIO propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom, koje je apelantica ispunila danom prestanka radnog odnosa, odnosno podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, a ne naknadnom uplatom doprinosa. Dalje, istaknuto je da je članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 110/03), koji je stupio na snagu 28. decembra 2003. godine, predviđeno da naknadna retroaktivna uplata doprinosa podrazumijeva i uplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate, pa kao takva ne može uticati na početak ostvarivanja prava na isplatu starosne penzije.
14. Fond PIO je u odgovoru istakao da je u Rješenju broj 1044512323 od 14. jula 2004. godine pravilno primijenjeno materijalno pravo te, prema tome, i pravilno određen datum priznavanja prava i početak isplate starosne penzije. Dalje, ponovljen je stav da pravo na starosnu penziju pripada od dana ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, tj. od dana izvršene uplate doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske» br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika.
Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:
1) lice u radnom odnosu;
Član 24.
Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Član 24a.
Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.
Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik.
Član 25.
Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.
Prinudna naplata iz stava 4. ovog člana, prioritetno se izvršava.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 133.
Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.
Član 135.
Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom.
Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za sticanje prava i na taj dan.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl- 100/05 od 12. decembra 2007. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-14/05 od 8. septembra 2005. godine, tako što je apelantičina tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 3. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis prilikom određivanja datuma ostvarivanja prava na starosnu penziju, odnosno početka isplate starosne penzije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantičinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njeno građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan, onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud dalje podsjeća da je pitanje identično ovome, tj. pitanje utvrđivanja datuma ostvarivanja prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, već razmatrao u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 79/07, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelantičinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
24. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci u tački 28. konstatovao da: „(…) pravo na starosnu penziju u smislu člana 46. Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenim određenim godinama staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja u smislu člana 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate doprinosa odnosno poslodavcu da retroaktivno izvrši plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa.“ Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio u tački 29. navedene odluke da se: „(…) početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO (…)“. Najzad, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te utvrdio da je došlo do povrede apelantičinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine u pogledu određivanja datuma sticanja prava na starosnu penziju i početka njene isplate, u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Na kraju, Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-14/05 od 8. maja 2005. godine s obzirom da zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenih razloga, te, dodatno, imajući u vidu činjenicu da je apelantica postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenula 2003. godine i da je do danas uskraćena u uživanju ovog prava u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da nije potrebno da predmet vraća redovnim sudovima radi novog postupka i odluke.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o apelantičinom građanskom pravu, proizvoljno primijenio odredbe relevantnog materijalnog propisa.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović