Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1557/10 («Bernina» doo Široki Brijeg)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 250
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-1557/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine , u predmetu broj AP 1557/10, rješavajući zahtjev «Bernina» d.o.o. Široki Brijeg za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Bernina» d.o.o. Široki Brijegza donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «Bernina» doo Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 020345 08 Rev od 28. januara 2010. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da ne poduzima bilo kakve radnje po prijedlogu, Federacije BiH – Federalnog Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, za protivizvršenje Rješenja Općinskog suda broj 65-0-Ip-058653 08 Ip od 24. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 020345 06 Ps od 29. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 020345 08 Pž od 29. avgusta 2008. godine, tužena je obavezana na ime isplate i naknade štete apelantu isplatiti novčani iznos od 150.328,52 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza nesporno utvrdio da su apelant i tužena zaključili 4. januara 2001. godine ugovor o isporuci robe, te da je tužena u 2000. i 2001. godini od apelanta poručivala razne vrste robe. Također, nesporno je da tužena apelantu nije platila isporučenu robu po računima (detaljno navedenim u izreci prvostepene presude) koji su dospjeli za naplatu od 15. februara do 15. maja 2001. godine. Zbog toga se apelant 17. jula i 21. septembra 2006. godine obratio tuženoj za isplatu ispostavljenih računa, a tužena je aktom broj 17-12-1007/06 od 7. novembra 2006. godine obavijestila apelanta da joj je roba isporučena i da je bila dužna da izmiri obavezu u zakonom propisanom roku. Također, tužena je obavijestila apelanta da računi koji su predmet spora nisu prijavljeni Federalnom ministarstvu finansija kao dug, te da se to potraživanje ne može realizovati redovnim putem. S tim u vezi, tužena je istakla da je navedeni akt potpisao upravitelj prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane Marko Štrbac. Nadalje, sud je naveo da je tužena u toku postupka istakla prigovor zastarjelosti potraživanja, te da je apelant isticao da je tužena priznala zastarjelu obavezu, odnosno da se odrekla zastarjelosti. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje Općinski sud je ocijenio da je prigovor zastarjelosti osnovan te da je potraživanje apelanta zastarjelo prema odredbama člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je predviđen trogodišnji rok zastare, jer se radi o potraživanju između pravnih subjekata o prometu roba i usluga. Naime, sud je utvrdio da je apelant tužbu podnio 14. decembra 2006. godine a da je najkasnije apelantovo potraživanje prema odredbama člana 5. zaključenog Ugovora dospjelo za naplatu 15. maja 2001. godine tj. pet godina i sedam mjeseci prije podnošenja tužbe. Međutim, sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta ocjenjujući da je tužena priznala zastarjeli dug kada je donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09 i 65/09, u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju) koji je stupio na pravnu snagu 28. novembra 2004. godine.
3. Kantonalni sud je zaključio da je tužena priznala zastarjeli dug na koji način se odrekla od zastare, ali ne po Zakonu o izmirenju, nego na osnovu pismenog akta broj 17-12-1007/06 od 7. novembra 2006. godine koji je potpisao privremeni upravitelj Mirko Štrbac i time se odrekla od zastarjelosti.
4. Protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 020345 08 Pž od 29. avgusta 2008. godine tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 Ps 020345 08 Rev od 28. januara 2010. godine reviziju tužene uvažio, te obje nižestepene presude preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti odbio. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak Kantonalnog suda da Zakon o izmirenju ne predstavlja pismenu izjavu o priznanju duga kakvu ima u vidu odredba člana 387. stav 1. u vezi sa članom 366. stav 1. ZOO, obzirom da taj zakon samo utvrđuje visinu unutrašnjeg duga Federacije BiH, kao i vrstu duga i način izmirenja tog duga. Međutim, pravno stanovište Kantonalnog suda da akt broj 17-12-1007/06 od 7. novembra 2006. godine, kojeg je potpisao privremeni upravitelj Marko Štrbac, predstavlja pismeno priznanje zastarjele obaveze u smislu člana 366. ZOO je pogrešno. Vrhovni sud je ocijenio da navedeni akt ne predstavlja priznanje duga jer se iz istog ne može jasno očitovati volja dužnika da priznaje visinu i osnov duga u smislu odredbi člana 387. stav 1. u vezi sa članom 366. stav 1. ZOO, te stoga ne proizvodi učinak na zastaru potraživanja, jer nema izričite izjave o priznanju osnove i visine duga. Pored toga navedeni akt nije potpisan od ovlaštene osobe za priznanje duga u ime Federacije BiH, jer privremeni upravitelj kojeg postavlja ministar odbrane BiH, prema članu 4. Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani FBiH («Službene novine FBiH“ broj 2/06») u vezi sa članom 69. Zakona o odbrani BiH («Službene novine BiH“ broj 88/05»), ima ovlaštenje samo da obavlja neophodne obaveze i zadatke za efikasno upravljanje ranijeg Federalnog ministrstva odbrane do završetka procesa tranzicije. Naime, odredbama člana 70. do 77. Zakona o odbrani BiH tačno je utvrđeno koja ovlaštenja ima privremeni upravitelj entitetskih ministarstava odbrane, a to su da se izvrši popis imovine, prava i obaveza tih ministarstava i da se u roku od 30 dana predloži plan o prijenosu tih prava i obaveza Ministarstvu odbrane BiH, a konačan plan o raspolaganju imovinom donosi Vijeće Ministara BiH. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nije postojalo ovlaštenje za priznanje bilo kakvog duga u ime FBiH, koji je mogao priznati samo Ministar odbrane ili Federalno ministarstvo finansija u postupku odobrenja prijavljenih potraživanja. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocjenio pismeni akt tužene kao priznanje duga, odnosno odricanje od zastarjelosti, iz kojih razloga je shodno članu 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 75/05 i 19/06) reviziju tužene uvažio i odlučio kao u izreci presude, budući da nije bilo priznanja duga niti odricanja od zastare.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Apelant smatra da Vrhovni sud na pogrešan način tumači odredbu člana 366. ZOO, budući da akt koji je potpisan od strane ovlaštene osobe predstavlja akt kojim tužena obavještava tužitelja da je roba koja je predmet spornih potraživanja isporučena tuženoj i utvrđuje da je tužena bila u obavezi da izmiri dug. Dakle, akt utvrđuje visinu potraživanja a izrekom utvrđuje obavezu tužene da izmiri potraživanje, te se istim priznaje i visina i pravni osnov spornog potraživanja. Također, apelant navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda, u vezi sa ovlaštenjima privremenog upravitelja da potpiše navedeni akt. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju akt od 7. novembra 2006. godine, kojim je priznat dug, potpisao privremeni upravitelj ranijeg Ministarstva odbrane FbiH, imenovan od strane Ministarstva FBiH, shodno odredbama člana 69. Zakona o odbrani BiH.
6. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere apelant navodi da je tužena nakon donošenja Presude Vrhovnog suda podnijela Općinskom sudu prijedlog za protivizvršenje Rješenja Općinskog suda broj 65-0-Ip-058653 08 Ip od 24. oktobra 2008. godine, čijim bi provođenjem za njega nastupila nenadoknadiva šteta te došlo do blokade imovine i računa firme što bi istu dovelo do likvidacije.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi protivizvršenjem Rješenja Općinskog suda broj: 65-0-Ip-058653 08 Ip od 24. oktobra 2008. godine bila nanesena nenadoknadiva šteta «jer bi provođenjem protivizvršenja za njega nastupila nenadoknadiva šteta koju ne bi mogao popraviti jer bi došlo do potpune blokade imovine i računa firme što bi istu dovelo do likvidacije». Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO, a što se odnosi na tvrdnje apelanta o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.
9. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, u konkretnom slučaju pravosnažnog rješenja o protivizvršenju, čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović