Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-875/08 (R. M.)
Odluka donesena 29. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-875/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 875/08, rješavajući apelaciju Rasima Muhtarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Muhtarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1558/05 od 29. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-106/96 od 22. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Muhtarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Dubrava podnio je 20. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1558/05 od 29. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-106/96 od 22. augusta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-106/96 od 22. augusta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1558/05 od 29. januara 2008. godine, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev Ibrahima Muhtarevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je zakoniti posjednik ½ nekretnine označene kao k.č. br. 2482 (po st. pr. 28/3) zv. «Djedovača», šuma 3. klase u površini od 3449 m² upisana u posjedovni list broj 834 k.o. Dubrave zk. ul. br. 828 k.o. Dubrave, te da nije pravno valjan upis prava posjeda na predmetnim nekretninama na apelantovo ime sa dijelom od 1/1, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužitelj u katastarskom operatu u nadležnoj općinskoj službi upiše kao katastarski suposjednik predmetne parcele sa dijelom od ½, sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.449.00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant koristili sporne nekretnine nakon smrti njihovog oca Ahmeta. Istaknuto je da ni tužitelj ni apelant nisu priložili kao dokaz izvod iz Matične knjige umrlih za Ahmeta Muhtarevića, oca parničnih stranaka, te je sud uzeo kao utvrđeno da je on umro 1965. godine, a što važi samo za predmetni postupak. Navedenu činjenicu sud je utvrđivao samo zbog početka stupanja u posjed nekretnina tužitelja i apelanta.
4. Općinski sud nije prihvatio da su tužitelj i apelant stekli pravo na posjed na osnovu nasljedstva iza umrlog oca jer sudu nisu pružili dokaz da je proveden ostavinski postupak koji bi utvrdio krug zakonskih nasljednika i obim zaostavštine. Dalje je utvrđeno da iz p.l., zk. uloška i nalaza vještaka geodetske struke ne proizlazi da se navedena sporna šuma nalazila u pravu posjeda ili vlasništva umrlog oca stranaka. Zbog toga, sud nije mogao prihvatiti ni da je izvršena dioba zaostavštine.
5. Sud je naveo da nije vezan za pravi osnov postavljen u tužbi, te da je iz iznesenih činjenica i dokaza utvrdio da je tužitelj stekao sudsku zaštitu prema drugom pravnom osnovu, tj. dosjelošću.
6. Spornu činjenicu da li su tužitelj i apelant držali spornu nekretninu u posjedu do dana podnošenja tužbe sud je utvrdio na osnovu izjava, kako tužitelja, tako i svjedoka F. K. i Dž. H., te na osnovu činjenice da je tužitelj na dijelu sporne šume napravio bunar, a što ne spori ni apelant. Prema ocjeni suda, apelant nije dokazao da samo on koristi predmetnu nekretninu jer to nije potvrdila ni svjedokinja F. B. Iz iskaza spomenute svjedokinje proizlazi da su se tužitelj, apelant i ostali nasljednici dogovorili da sva imovina «pripadne na dva dijela», tako da djeci iz jednog braka pripadne pola zemlje i šume, a djeci iz drugog braka druga polovina zemlje i šume. Iz navedenog proizlazi, prema mišljenju suda, da su tužitelj i apelant koristili spornu šumu popola, kako je to opisano u tužbi i tokom postupka. Spomenuta svjedokinja je izjavila da misli da je dioba bila 1979. godine. Također je navela da je apelantu pripala čitava sporna šuma, jer on nije htio pola šume i na što su svi pristali.
7. Istaknuto je da sud tvrdnju svjedokinje F. B. nije mogao uzeti kao tačnu jer je kontradiktorna izjavi da su se dogovorili da čitava imovina bude podijeljena popola.
8. Sud je ocijenio i zapisnik Mirovnog vijeća o diobi nekretnina ali je naveo da ga nije mogao prihvatiti kao punovažan zato što ga nisu potpisale stranke niti on sadrži oznake parcela «k.č.» kako bi se tačno utvrdilo koji dio pripada kome.
9. Neposrednim opažanjem na licu mjesta sud je utvrdio da se radi o šumi koja se nalazi na jednoj padini. Također je utvrđeno da postoji napravljen bunar za vodu (koji je napravio tužitelj), te da postoji prirodna granica na toj spornoj šumi.
10. Prema ocjeni suda, upis u katastarskom operatu na spornu nekretninu samo na apelantovo ime, a što je sud utvrdio na osnovu p.l. br. 834 i nalaza vještaka, nastao je greškom jer na to upućuje popisna lista 10-13 od 4. augusta 1982. godine u kojoj stoji da su tužitelj i apelant posjednici ½ kao i izjašnjenje vještaka geodeta na raspravi.
11. Sud se pozvao na odredbu člana 86. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je propisano da nezavisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda na osnovu prava na posjed.
12. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj posjednik predmetne parcele više od 20 godina u odnosu na tužbu koja je podnesena 23. septembra 1994. godine, tj. da je posjednik od 1965. godine. Stoga, kako je posjed stekao u uvjerenju da nasljeđuje očevu imovinu (savjesni posjednik), prema mišljenju suda, stekao je pravo na posjed i dosjelošću jer je odredbom člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva nepokretne stvari koja je u vlasništvu dviju osoba protekom 20 godina savjesnog posjeda.
13. Sud je prihvatio i tužiteljev iskaz da nije znao da je apelant upisan sa dijelom od 1/1 od dana podnošenja tužbe jer na takav zaključak upućuje i popisni list broj 10-13 od 4. augusta 1982. godine.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je suprotno žalbenim navodima iz provedenih dokaza, koje je prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno ocijenio, na osnovu nalaza vještaka geometra utvrđeno da je nakon smrti prednika parničnih stranaka, tj. 1965. godine, između svih zakonskih nasljednika ostavioca Ahmeta Muhtarevića izvršena fizička dioba svih nekretnina ostavioca, pa i predmetne nekretnine - šume, prema kojoj je tužitelju pripala ½ sporne šume, a apelantu druga polovina šume. Navedeno je da je utvrđena i prirodna granica o podjeli navedene šume koja je i sada vidljiva na terenu, kao i da je tužitelj svoj dio šume koristio, odnosno njome raspolagao (izgradio bunar, sjekao šumu) sve do podnošenja tužbe 23. septembra 1994. godine kada ga je apelant počeo ometati u daljnjem korištenju šume tvrdeći da je cijela šuma njegova.
15. Stoga, i uz apelantovu tvrdnju da se nalazi u posjedu predmetne šume od dana podnošenja tužbe i da je bio u njenom posjedu u vrijeme održavanja glavne rasprave 2005. godine, navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od utjecaja jer je tužitelj do dana podnošenja tužbe stekao pravo posjeda dosjelošću. Navedeno je da je tužitelj od 1965. godine bio savjestan posjednik na spornoj nekretnini, a savjesnost mora postojati za sve vrijeme roka potrebnog za dosjelost, a nesavjestan posjednik ne može dosjelošću steći pravo posjeda nekretnine bez obzira na to koliko traje njegov posjed. Prema tome, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant u žalbi pogrešno navodi da je primjenom odredbe člana 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima tužiteljev tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan jer tužitelj nema državinu stvari, odnosno posjed stvari jer je stvar u trenutku podnošenja tužbe nekretnina bila u apelantovom posjedu.
16. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Prema njegovom mišljenju, u predmetnom postupku je bilo potrebno identificirati i utvrditi da li je šuma zv. Vodenice-Zabrnice ustvari šuma «Djedovača» koja je predmet spora. Dalje, smatra da je prvostepeni sud tužitelju dosudio više nego što je tužitelj i sam tražio.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da je tužitelj stekao pravo posjeda na predmetnoj parceli dosjelošću kao savjestan posjednik u smislu odredbe člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović