Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/10 (S. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1075/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1075/10, rješavajući apelaciju Stevice Bogdanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stevice Bogdanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-001 157 od 05. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 020 od 22. juna 2009. godine i presude Osnovnog suda u Modriči broj P.388/2005 od 19. oktobra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevica Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Škarića, opština Šamac, kojeg zastupa Zoran Tanasić advokat iz Modriče, podnio je 23. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-001 157 od 05. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 020 od 22. juna 2009. .godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.388/2005 od 19. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P.388/2005 od 19. oktobra 2007. godine utvrđeno je da je Nebojša Mihaljčić (u daljnjem tekstu: tužitelj) suvlasnik sa 1/3 na osnovu zajedničke gradnje sa apelantom na poslovno stambenoj zgradi – kući pobliže opisanoj u izreci presude što je apelant dužan priznati i izdati tužitelju ispravu za uknjižbu prava svojine, u suprotnom, presuda će služiti kao osnova za uknjižbu kao i da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.880,00 KM.U uvodu presude nije navedena vrijednost spora.
3. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 020 od 22. juna 2009. godine odbijena je žalba apelanta, prvostepena presuda potvrđena, a apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 480,00 KM.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 157 od 05. januara 2010. godine revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 020 od 22. juna 2009. godine odbačena je kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kojom je pripisano da revizija nije dozvoljena ukoliko vrijednost pobijanog dijela pravosnažene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj naknadno označio vrijednost spora u iznosu od 10.000,00 KM na koji iznos apelant nije prigovarao. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da vrijednost pobijane presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, obzirom da je za odluku o dozvoljenosti revizije mjerodavna utvrđena vrijednost predmeta spora, a ne stvarna vrijednost stvari ili prava o kojem se vodi spor. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje u predmetnom slučaju nije od značaju ni za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 020 od 22. juna 2009. godine izjavio reviziju, ali je ista, rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 157 od 05. januara 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nakon navedenog, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju citirana presuda Okružnog suda.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 020 od 22. juna 2009. godine, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 05. januara 2010. godine., pa se podrazumijeva da je osporenu presudu morao primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 23. marta 2010. godine proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović