Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1299/10 (A. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1299/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1299/10, rješavajući apelaciju Alije Kasumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Kasumovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002809 09 U od 19. februara 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Kasumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Senad Droce, advokat iz Mostara, podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002809 09 U od 19. februara 2010. godine.
2. Služba za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) je apelantu uputila obavijest broj 06/4-43-6268/08-1 od 3. juna 2008. godine, povodom podnesenog zahtjeva apelanta od 2. juna 2008. godine, u kojoj je navedeno da Služba nije nadležna stavljati bilo kakvu klauzulu izvršnosti na prvostepena rješenja korisnika lične invalidnine, pošto takvu djelatnost vrši isključivo nadležno kantonalno ministarstvo.
3. Rješenjem Službe broj UP-I-06/4-43-6268/08-2 od 7. januara 2009. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena na obavijest ove Službe broj 06/4-43-6268/08-1 od 3. juna 2008. godine, jer se u konkretnom slučaju ne radi o upravnom aktu, odnosno o rješenju ili zaključku protiv koga se može izjaviti žalba.
4. Obzirom na to da Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) nije reagiralo na apelantovu žalbu na obavijest Službe broj 06/4-43-6268/08-1 od 3. juna 2008. godine, apelant je zbog «šutnje uprave» tužbom u Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002240 08 U od 16. januara 2009. godine, donesenom zbog «šutnje uprave» u postupku rješavanja žalbe apelanta izjavljene protiv obavijesti Službe broj 06/4-43-6268/08-1 od 3. juna 2008. godine, apelantova tužba je uvažena i naloženo je Ministarstvu da riješi po apelantovoj žalbi.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-453/09 od 3. marta 2009. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe UP-I-06/4-43-6268/08-2 od 7. januara 2009. godine, kao neosnovana.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002809 09 U od 19. februara 2010. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva broj UP-II-03-41-453/09 od 3. marta 2009. godine, kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se prema odredbama člana 220. stav 1. i člana 221. stav 1. ZUP, protiv rješenja i zaključaka, može izjaviti žalba. U konkretnom slučaju, navedena obavijest, nema karakter upravnog akta, jer se njome nije rješavalo o određenom pravu ili obavezi apelanta u nekoj upravnoj stvari, pa je prvostepeni organ pravilno postupio u skladu sa odredbama člana 65. stav 4. ZUP, jer je obavijestio apelanta koji je organ nadležan da postupa po njegovom zahtjevu, a u ovom slučaju to je kantonalno ministarstvo.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu redovnog suda kojom je njegova tužba odbijena jer je utvrđeno da se apelant obratio nenadležnom organu.
12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanta je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
13. Dakle, pobijanom presudom redovnog suda nije odlučeno o zahtjevu apelanta za stavljanje klauzule izvršnosti na prvostepena rješenja korisnika lične invalidnine, odnosno donošenje rješenja o izvršenju, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem zahtjeva stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetni zahtjev nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović