Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-168/10 (M.T.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-168/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 168/10, rješavajući apelaciju M.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.T. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000637 08 U od 29. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona broj 04-23-13/06 od 8. januara 2008. godine i rješenja Službe za privredu, finansije i obnovu općine Novi Travnik broj 03-23-681-4/06 od 29. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000637 08 U od 29. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-13/06 od 8. januara 2008. godine i rješenja Službe za privredu, finansije i obnovu općine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-
681-4/06 od 29. oktobra 2007. godine.
2. Služba je 29. oktobra 2007. godine, u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 03-23-681-
4/06 kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Novom Travniku, u ulici Kralja Tvrtka 3/17.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant 26. aprila 2005. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je nosilac stanarskog prava na istom. Apelant je naveo da je mijenjao pomenuti stan sa A.F., koji ima stan u Banja Luci, te da je A.F. u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat stana u Banja Luci na kojem je nosilac stanarskog prava. U obavijesti upućenoj Službi, od strane Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske je navedeno da shodno članu 2. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon), Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske smatra da je apelant podnio zahtjev za povrat stana u roku pošto se radi o Ugovoru o zamjeni stanova između apelanta i A.F., koji je podnio u roku zahtjev za povrat stana u Banja Luci. Međutim, Služba navodi da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti član 2. stav 4. Zakona, jer Ugovor o zamjeni stanova nije sklopljen u skladu sa članom 32. stav 4. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS) koji navodi da nosilac stanarskog prava na stan u svojini građana može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava samo uz saglasnost vlasnika stana. Takođe, u obrazloženju se ističe da je prema Zakonu zadnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Nadalje, Služba je naglasila da je u smislu člana 18e. Zakona određeno da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 30. juna 2002. godine, a kako je zahtjev za povrat stana podnešen 26. aprila 2005. godine, Služba je zahtjev odbacila kao neblagovremen.
4. Ministarstvo je 8. januara 2008. godine donijelo rješenje broj 04-23-13/06 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe broj 03-23-681-4/06 od 29. oktobra 2007. godine.
5. Kantonalni sud je 29. oktobra 2009. godine donio presudu broj 06 0 U 000637 08 U kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 04-23-13/06 od 8. januara 2008. godine.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je prihvatilo prvostepeno rješenje, obzirom da je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, nadležni organ pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju od presudnog značaja upravo valjanost Ugovora o zamjeni stanova u smislu odredbe člana 32. ZOS, jer u pomenutom ugovoru nema pismene saglasnosti davaoca stana na korištenje u odnosu na predmetni stan i shodno tome takav ugovor ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, pa tako ni pravo apelanta da mimo rokova iz člana 5. Zakona ostvari pravo na povrat stana.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 26. aprila 2005. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović