Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1803/10 (B. J.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Penzija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1803/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1803/10, rješavajući apelaciju Branka Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Jokića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001143 09 U od 13. novembra 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blatnice, podnio je 15. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001143 09 U od 13. novembra 2009. godine.

2. Prema stanju spisa, u postupku koji je pokrenut na prijedlog srbijanskog nosioca osiguranja u skladu sa članom 42. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine – međunarodni ugovori broj 16/03), Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u prvom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) je donio rješenje broj 8040476111 od 8. decembra 2007. godine kojim apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepenog organa vještačenja broj INO-897/07 od 7. decembra 2007. godine utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost – preostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom, počev od 24. jula 1998. godine, a da je uzrok invalidnosti bolest.

3. Nezadovoljan rješenjem prvostepenog organa apelant je podnio žalbu direktoru Fond PIO RS u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: direktor Fond PIO RS) koji je rješenjem broj 8040476111 od 29. januara 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je toku postupka pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje drugostepenog organa vještačenja broj 1941/2008. godine od 15. januara 2009. godine kojim je utvrđena djelimična saglasnost sa prethodnim nalazom prvostepenog organa vještačenja odnosno da kod apelanta postoji invalidnost – preostala sposobnost počev od 24. jula 1998. godine, uzrokovana bolešću. Nadalje, u obraloženju je istaknuto da je uvidom u cjelokupnu dokumentaciju, kako madicinsku tako i radnu, utvrđeno da zdravstvo stanje apelanta nije umanjilo njegovu radnu sposobnost u tolikoj mjeri da bi postojao potpuni gubitak radne sposobnosti te da u skladu sa navedenim, apelant ne ispunjava uslove propisane članom 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 106/05 prečišćen tekst; u daljnjem tekstu Zakon o PIO).

4. Rješavajući o tužbi apelanta, Okružni sud je donio presudu broj 11 0 U 001143 09 U od 13. novembra 2009. godine, kojom je istu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovane tvrdnje apelanta da su mu organi uprave morali priznati pravo na invalidsku penziju, obzirom da je to već učinio inostrani organ osiguranja jer zaključci i mišljenja stranog nadležnog organa nemaju obavezujući karakter i isti su podložni ocjeni nadležnih domaćih organa.

5. Apelant ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na egzistenciju odnosno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. U konkretnom slučaju, apelant se žali da presudu Okružnog suda broj 11 0 U 001143 09 u od 13. novembra 2009. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta u postupku pokrenutom radi priznavanja prava na invalidsku penziju. Naime, u toku postupka je na temelju nalaza, ocjene i mišljenja ljekarske komisije u prvom i u drugom stepenu utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost uzrokovana bolešću, ali ne i potpuni gubitak radne sposobnosti kako to propisuje član 94. Zakona o PIO, pa u skladu sa navedenim, apelant ne ispunjava zakonske uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti pred nadležnim organima uprave i Okružnim sudom apelant je nastojao ostvariti pravo iz penzijskog i invaldiskog osiguranja, odnosno priznavanje prava na invladsku penziju. Kako apelant nije ispunjavao zakonske uslove propisane odredbama Zakona o PIO, pravo na invalidsku penziju mu nije priznato, tako da se u predmetnom slučaju ne može govoriti o apelantovoj postojećoj imovini

8. Ustavni sud smatra da se uvjerenje apelanata da ćeostvariti pravo na invalidsku penziju, iako je ono suprotno zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. .Također, apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da se u postupku koji apelant osporova odlučivalo o zakonitosti rješenja direktora Fonda PIO RS u postupku priznavanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a ne o apelantovom pravu na život iz čega proizilazi zaključak da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1803/10 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio