Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/10 (S.F., Đ.A., A.D., M.Š., M.S., D.M., N.I., E.S., I.H., K.M., E.Ć., N.LJ., R.M., N.K)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2038/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2038/10, rješavajući apelaciju S.F. i dr. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije S.F., Đ.A., A.D., M.Š., M.S., D.M., N.I., E.S, I.H., K.M., E.Ć., N.LJ., R.M., N.K. i H.S. podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-

001622 od 16. februara 2010. godine, broj 03 0 U 002508 10 U od 13. aprila 2010. godine i broj 03 0 U 002451 10 U od 13. aprila 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. S.F., Đ.A., A.D., M.Š., M.S., D.M., N.I., E.S., I.H., K.M., E.Ć., N.LJ., R.M., N.K. i H.S. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 28. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 002679 10 U od 2. aprila 2010. godine, broj 030 U 002508 10 U od 13. aprila 2010. godine i broj 03 0 U 002451 10 U od 13. aprila 2010. godine.

2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2038/10, AP 2040/10 i AP 2043/10 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2038/10.

3. Apelanti su pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuli parnični postupak protiv Službe za boračko invalidsku zaštitu Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i inavlida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi isplate duga na ime naknada koje su ostvarili po osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica Tuzlanskog kantona («Službene novine Federacije Tuzlanskog kantona» br. 7/02; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca).

4. Rješenjima Općinskog suda broj 032-0-P-07-001622 od 16. februara 2010. godine, broj 032-

0-P-07-001903 od 16. februara 2010. godine i broj 032-0-P-07-001646 od 16. februara 2010. tužbe apelanata su odbačene jer se ovaj sud oglasio nenadležnim, a predmeti će se, po pravosnažnosti rješenja, dostaviti Kantonalnom sudu na daljnje postupanje. U obrazloženjima citiranih rješenja je, između ostalog navedeno, da je odredbom člana 39. Zakona o pravima branilaca propisano da se radi zaštite prava iz spomentog zakona osigurava drugostepenost postupka na način da ministar u drugom stepenu rješava po žalbi, čija je odluka u upravnom postupku konačna i da se protiv takve odluke može voditi upravni spor. Kako apelanti spadaju u kategoriju lica koji svoja prava ostvaruju u skladu sa Zakonom o pravima branilaci, oni su svoja prava i zaštitu mogli potražiti samo i isključivo pokretanjem upravnog spora, a ne u parničnom postupku.

5. Rješenjima Kantonalnog suda broj 030 U 002679 10 U od 2. aprila 2010. godine, broj 030 U 002508 10 U od 13. aprila 2010. godine i broj 03 0 U 002451 10 U od 13. aprila 2010. godine tužbe apelanata su odbačene. U obrazloženju citiranih rješenja je istaknuto da je u toku postupaka utvrđeno da niti za jednog apelanata nije donesen upravni akt kojim se rješavalo o njegovim pravima ili obavezama u nekoj upravnoj stvari. Obrazlažući dalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS) kojom je propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta.

6. Apeanti ističu da je osprenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Općinski sud se oglasio nenadležnim za postupanje u pustupku apelanata radi isplate duga na ime naknada po osnovu Zakona o pravima branilaca. Navedeni sud je u toku postupku utvrdio da se predmetni postupci ne odnose na predmete iz sudske prakse, nego na upravnu materiju koja je regulisana Zakonom o pravima branilaca. Po pravosnažnosti rješenja iz tačke 4. ove Odluke, Općinski sud je tužbe apelanata dostavio Kantonalnom sudu koji je iste odbacio jer je u toku postupka utvrdio da apelanti nisu mogli pokrenuti upravni spor obzirom da apelanti uopšte nisu pokretali upravni postupak kako bi u tom postupku ishodovali upravni akt od nadležnog upravnog organa.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupka» (vidi, Evrospki sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domećem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. Općinski i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenih zahtjeva apalanata, nego su tužbe odbačene iz formalnih razloga. Općinski sud je odbacio tužbe apelanata, jer se oglasio nenadležnim, a Kantonalni sud jer je u toku postupka utvrdio da aplanti nisu vodili upravni postupak u kojem bi apelanti ishodovali donošenje upravnog akta protiv kojeg bi mogli pokrenuti upravi spor. Dakle, na osnovu navedenog proizilazi zaključak da je Općinski sud koji je odlučivao o tužbenim zahtjevima apelanata, pravilno postupio i primijenio relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca jer je očigledno da se u okolonstima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanata odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljana u parničnom postupku. Također, Kantonalni sud je pravilno postupio kada je odbacio tužbe apelanata jer je u toku postupka utvdio da apelanti nisu pokretali upravni postupak pred nadležnim upravnim organima u cilju rješavanja pitanje isplate naknada proisteklih prema Zakonu o pravima branilaca. Propuštajući da pokrenu upravni postupak apelanti su propustili priliku da dođu do konačnog upravnog akta protiv kojeg bi, u skladu sa članom 8. ZUS, mogli pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prama zakonu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/10 (S.F., Đ.A., A.D., M.Š., M.S… | Sudska praksa | Aktio