Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/09 (Poslovni združeni savez "Agrosemberija" Bijeljina)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2985/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2985/09, rješavajući apelaciju Poslovnog združenog saveza "Agrosemberija" Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Poslovnog združenog saveza "Agrosemberija" Bijeljina podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 157 od 9.

jula 2009. godine i rješenja Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Pž-07- 000 205 od 28. novembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Poslovni združeni savez "Agrosemberija" Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Mile Mirković, podnio je 16. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 157 od 9. jula 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000 205 od 28. novembra 2007. godine broj 011-0-GŽ-07 001 483 od 16. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-06-000 283 od 29. juna 2007. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Vlada Republike Srpske- Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) da apelantu plati dug na ime neisplaćenog regresa u iznosu od 230.188,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-GŽ-07 001 483 od 16. oktobra 2007. godine, po žalbi tužene ukinuo presudu Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 283 od 29. juna 2007. godine i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da s obzirom da apelant potražuje isplatu regresa za distribuciju poljoprivrednicima određene količine vještačkog đubriva i sortno i deklasiranog sjemena čija je vrijednost 230.188,00 KM u skladu sa Odlukom Vlade Republike Srpske od 29. maja 2003. godine i Uputstva Ministarstva od 29. maja 2003. godine o načinu realizacije mjera Vlade. Naime, u skladu sa navedenim Uputstvom Vlada odobrava regres distributerima repromaterijala u sladu sa zahtjevom, koji je apelant blagovremeno podnio Ministarstvu, ali po kojem nije donesena odluka o odobravanju regresa niti izvršena isplata. S obzirom na navedeno drugostepeni sud je zaključio da je parnični sud apsolutno nenadležan da odlučuje o tužbi apelanta, jer se taj postupak provodi prema odredbama Zakona o upravnom postupku, koji poznaje i predviđa situacije šutnje uprave, što znači da je apelantu sudska zaštita u ovom slučaju obezbjeđena u upravnom sporu.

4. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koju je rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 157 od 9. jula 2009. godine odbio uz obrazloženje da je drugostepeni sud pavilno odlučio kada je prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio jer predmet spora ne spada u nadležnost suda nego u nadležnost organa uprave.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu, koji je presudom broj 080- 0-P-06-000 283 od 29. juna 2007. godine, obavezao tuženu da apelantu plati dug na ime neisplaćenog regresa u iznosu od 230.188,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim Okružni sud je rješenjem broj 011-0-GŽ-07 001 483 od 16. oktobra 2007. godine, po žalbi tužene ukinuo presudu Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 283 od 29. juna 2007. godine i tužbu odbacio uz obrazloženje da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, što je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda u postupku po reviziji.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U konkretnom slučaju Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je njegov zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da je podnesen stvarno nenadležnom sudu. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava na isplatu regresa, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao iscrpiti raspoložive pravne lijekove u upravnom postupku i sporu. Naime apelant je podnio zahtjev tuženoj 9. oktobra 2003. godine za naplatu regresa, a tužena o tom zahtjevu nije odlučila i nije donijela pojedinačan upravni akt predviđen članom 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima( „Službeni glasnik Republike Srpske", broj 109/05),., te je apelant u skladu sa odredbama člana 17. stav 2. Zakona o upravnim sporovima mogao u zakonom propisanom roku pokrenuti upravni spor kao da je žalba odbijena. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/09 (Poslovni združeni savez… | Sudska praksa | Aktio