Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-397/08 (A. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-397/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 397/08, rješavajući apelaciju Alme Karabegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Karabegović podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Gž-
06-000 778 od 27. novembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac advokat iz Banja Luke, podnijela je 6. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 778 od 27. novembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Banaj Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2305/02 od 27. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 778 od 27. novembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana od 7. maja 1986. godine koji je Dragica Dodig pravni prednik apelantice zaključila sa SIZ stanovanja Banja Luka pravno valjan, a na osnovu kojeg je apelantica nakon smrti pravnog prednika postala nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu u Banja Luci ulici Filipa Macure 8/II i da se naloži drugotuženom Jovici Tepić da iseli iz predmetnog stana, te da se isti slobodan od lica i stvari preda apelantici u posjed i slobodno raspolaganje u roku od 15 dana. Odbijen je i zahtjev apelantice da se utvrdi da je ugovor o otkupu stana zaključen 8. septembra 2003. godine i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-19499/03 između prvotuženog "Glas Srpski" i drugotuženog Jovice Tepića i njegove supruge pravno ništav. U obrazloženju presude je navedeno da nakon provedenog postupka utvrđeno je da je Dodik Dragica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je 1993. godine iselila iz toga stana (koji je predmet spora) i po osnovu rješenja preselila u jednosoban stan koji se nalazi u ulici Ejuba Kobašlića, kao i da je Dodik Dragica preminula 15. januara 1999.godine i u vrijeme njene smrti stanovala u ulici Radoja Domanovića (ranije Ejuba Kobašlića), a ne u predmetnom stanu. Apelantica temelji tužbeni zahtjev na činjenici da je kao član porodičnog domaćinstva svoje tetke Dodik Dragice useljenjem u stan, a nakon toga zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju sa istom 10. juna 1989.godine, stekla svojstvo nosioca stanarskog prava poslije smrti svoje tetke Dodik Dragice. Naime, kako iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da nema dokaza da su Dodik Dragica do svoje smrti a ni tužiteljica kao član njenog porodičnog domaćinstva po ugovoru o doživotnom izdržavanju podnijele zahtjev za povrat predmetnog stana iz koga su se iselile 1993.godine, u smislu člana 16. Zakona o prestanaku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine prestalo im je stanarsko pravo na predmetnom stanu. Prestankom stanarskog prava na predmetnom stanu prestala je i valjanost ugovora o korištenju stana zaključenog dana 7. mja 1986.godine između Dodik Dragice i S1Z stanovanja Banja Luka.
3. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. U vezi sa apelanticinim navodima da predmetni stan u ulici Filipa Macure 8/II predstavlja njen dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrernog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju se utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
6. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
7. Ustavni sud konstatira da je, prema navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, apelantica je 10. juna. 1989.godine zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju sa Dodik Dragicom, stekla svojstvo nosioca stanarskog prava poslije smrti svoje tetke Dragice Dodig. Međutim, Dragica Dodig je 1993. godine iselila iz predmetnog stana i po osnovu rješenja preselila u jednosoban stan koji se nalazi u ulici Radoja Domanovića (ranije Ejuba Kobašlića), a koji stan je prema utvrđenju suda koristila sve do 15. januara 1999.godine kada je preminula.
8. Dakle, nekorištenjem stana na adresi Filipa Macure 8/II od 1993. godine i nepodnošenjem zahtjeva za povrat tog stana u zakonom propisanim rokovima od strane Dragice Dodig do svoje smrti a ni apelantice kao član njenog porodičnog domaćinstva, apelantica je iskazala svoju volju vezanu za ne korištenje predmetnog stana, budući da se u smislu navedene odredbe složila sa prestankom svog stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je, u trenutku dobrovoljnog napuštanja spornog stana odnosno useljenja na osnovu rješenja u jednosoban stan koji se nalazi u ulici Radoja Domanovića (ranije Ejuba Kobašlića) i nepodnošenjem zahtjeva za povrat, stan u ulici Filipa Macure 8/II prestao biti apelanticin dom, pa je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Vezano za apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Ustavnog suda nesporno, a kako to navodi i apelantica, da je stanarsko pravo izjednačeno sa imovinom. Međutim, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama zaključio da apelantica na stanu u ulici Filipa Macure 8/II više nema konstituisano stanarskog pravo, koje sve i da joj nije prestalo dobrovoljnim odseljenjem njene pravne prednice u drugi stan 1993. godine, prestalo po sili zakona 4. oktobra 1999. godine nepodnošenjem zahtjeva za povrat tog stana, to se predmetni stan u ulici Filipa Macure 8/II ne može smatrati apelanticinom imovinom, koja bi ulazila u okvir zaštite koju pruža član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović