Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/10 (S. V.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-410/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 410/10, rješavajući apelaciju Sejada Veladžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejada Veladžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000072 od 3. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejad Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 29. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000072 od 3. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda Prijedor (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-07-000 189 od 4. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 414 od 15. septembra 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta kojom je tražio da se utvrdi nezakonitim rješenje Opštinske uprave društvenih prihoda Opštine Bosanska Dubica broj 07-120-9 od 16. juna 1992. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu na radnom mjestu poreskog izvršitelja, te da se naloži njegovo vraćanje na poslove poreskog izvršitelja ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi uz obavezu tužene da mu nadoknadi izgubljene plaće počev od 16. juna 1992. godine do 27. marta 2008. godine u mjesečnim iznosima od po 550,00 KM za svaki mjesec sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 118-0-Rev-09-000072 od 3. decembra 2009. godine, reviziju odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud uvidom u spis utvrdio da apelant nije dokazao da je blagovremeno podnio prigovor na rješenje kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa i da je tužbu podnio 4. februara 2005. godine, te je primjenom odredbe člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89, u daljnjem tekstu: ZOPRO) prvostepeni sud tužbu odbacio kao nedopuštenu jer apelant nije predhodno koristio internu zaštitu. Nadalje je navedeno da je odlučujući po žalbi drugostepeni sud odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje uz napomenu da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 83. ZOPRO i da je na konkretan slučaj u ocjeni ispitivanja blagovremenosti tužbe trebao primijeniti Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) a ne ZOPRO, međutim da ova pogrešna primjena materijalnog prava nema uticaja na pravilnost prvostepenog rješenja. Stoga je Okružni sud ocijenio da je očigledno da je protekao rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju i to primjenom odredbe člana 105. u vezi sa odredbom članom 165. Zakona o radu, kojima je predviđen rok za ostvarivanje sudske zaštite od godinu dana koji se računa od 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuta neposredna ratna opasnost i ratno stanje u Republici Srpskoj.

4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/10 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio