Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1389/08 (B. Š.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1389/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP-1389/08, rješavajući apelaciju Bakira Šalaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bakira Šalaka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-06-06-000127 od 12. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 133 08 U od 25. oktobra 2008. godine i rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-126/03 od 10. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Bakir Šalaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa advokat Meliha Filipović, podnio je, 10. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-06-06-000127 od 12. marta 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. maja i 9. juna 2010. godine kada je Ustavnom sudu dostavio presudu Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 133 08 U od 25. oktobra 2008. godine i rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-126/03 od 10. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za komunalne i stambene poslove grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-727/2002 od 27. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 01-372-126/05 od 9. maja 2005. godine, utvrđeno je da apelant ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banja Luci u ul. Sime Šolaje broj 10/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a nakon smrti nosioca stanarskog prava Munevere Šalaka i Irfana Šalaka (apelantovih roditelja), na kojem pravo raspolaganja ima ODP «Jelšingrad» (u daljnjem tekstu: davalac stana).

3. Presudom Okružnog suda broj U-440/05 od 14. jula 2006. godine odbijena je tužba Voje Balabana (u daljnjem tekstu: korisnik stana) i davaoca stana.

4. Odlučujući o zahtjevu korisnika stana i davaoca stana za vanredno preispitivanje Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Uvp-06-06-000127 od 12. marta 2008. godine, kojom je preinačio presudu Okružnog suda broj U-440/05 od 14. jula 2006. godine tako da je uvažio tužbu i poništio osporeni akt-rješenje Ministarstva. U obrazloženju presude je navedeno da je odbijanje žalbe Ministarstvo obrazložilo navodima da je Odjeljenje iz obimnog dokaznog postupka izvelo pravilan zaključak da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Navedeno je da je Okružni sud odbio tužbu u upravnom sporu, nalazeći da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

5. Obrazlažući usvajanje zahtjeva za vanredno preispitivanje Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 16. maja 2002. godine podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, u smislu člana 28. ZSO u vezi sa članom 6. stav 2. te čl. 21. i 22. ZSO, te je sud je zaključio da je zahtjev apelanta usmjeren na sticanje stanarskog prava. Istaknuto je da je članom 69. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 11/01 do 72/07 – u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), koji je stupio na snagu 29. jula 2001. godine, propisano da se danom njegovog stupanja na snagu na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo, te da je članom 71. stav 1. Zakona o privatizaciji propisano da odredbe ZSO ostaju na snazi do isticanja rokova iz člana 37. tog zakona, a da je stavom 2. istog člana propisano da se neće primjenjivati odredbe ZSO koje su u suprotnosti za Zakonom o privatizaciji. S obzirom na navedene odredbe Vrhovni sud je zaključio da od dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji 29. jula 2001. godine upravni organ za stambene poslove više nije nadležan za postupanje o zahtjevu za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana niti po zahtjevu za donošenje rješenja iz člana

28. ZSO, već je u smislu člana 7. stav 2. Zakona o privatizaciji za takve zahtjeve nadležan redovni sud. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su osporeni akt Ministarstva i prvostepeni akt, koji čine pravno jedinstvo, doneseni od nenadležnog organa, suprotno članu 17. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), te da je stoga umjesto odluke o meritumu zahtjeva trebalo donijeti zaključak o odbacivanju zahtjeva (u smislu člana 113. stav 2. ZUP) zbog apsolutne nenadležnosti upravnog organa. Navedeno je da je takav akt, budući da je donesen u upravnom postupku u stvari iz sudske nadležnosti, ništav u smislu člana 252. tačka 6. ZUP te da je Ministarstvo bilo dužno da o tome vodi računa u smislu člana 226. stav 1. ZUP-a, a sud u smislu člana 30. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Konačno je naloženo da tuženi u ponovnom postupku donese drugi akt uz uvažavanje pravnog stava i primjedbi Vrhovnog suda.

6. Ministarstvo je, postupajući po presudi Vrhovnog suda, u ponovnom postupku donijelo rješenje broj 01-372-126/03 od 10. aprila 2008. godine, kojim je oglasilo ništavim rješenje Odjeljenja broj 05-

372-727/2002. od 27. decembra 2004. godine (kojim je apelantu priznato pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana), te je odbačen zahtjev apelanta za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je u cijelosti ponovilo obrazloženje Vrhovnog suda izneseno u presudi broj 118-0-Uvp-06-06-000127 od 12. marta 2008. godine, te zaključilo da je članom 7. stav 2. Zakona o privatizaciji odlučivanje o zahtjevu apelanta u isključivoj nadležnosti redovnih sudova.

7. Odlučujući u upravnom sporu o tužbi apelanta radi poništenja rješenja Ministarstva broj 01-372-

126/03 od 10. aprila 2008. godine Okružni sud je donio presudu broj 11 0 U 133 08 U od 25. oktobra 2008. godine kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu ponovivši razloge Vrhovnog suda i Ministarstva.

8. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II. stav 3. tač. e), f), i k) te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

10. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

12. U konkretnom slučaju apelant se žali odluku organa uprave i suda donesene u upravnom postupku kojim su odbacili njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana zbog apsolutne nenadležnosti upravnih organa za postupanje budući da je apelant svoje pravo trebao ostvarivati u postupku pred redovnim sudovima.

13. U apelantovom slučaju je nesporno da iz odredbi čl. 37, 69. i 71. Zakona o privatizaciji proizilazi da od dana stupanja na snagu tog zakona 29. jula 2001. godine upravni organi za stambene poslove više nisu nadležni za postupanje po zahtjevu za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana pa dakle i po zahtjevima za donošenje rješenja po članu 28. ZSO, već su takvi zahtjevi, u smislu člana 7. stav 2 Zakona o privatizaciji, u nadležnosti redovnih sudova. Ovo stoga što je članom 72. stav

2. Zakona o privatizaciji propisano da se odredbe ZSO koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji neće primjenjivati. S obzirom da je navedeni zakon bio na snazi u vrijeme kad je apelant podnio svoj zahtjev (16. maja 2002. godine) te da apelant nije postupio u skladu sa navedenim odredbama i podnio zahtjev nadležnom sudu, već je svoje pravo protivno navedenim odredbama pokušao ostvariti u upravnom postupku, njegov zahtjev je u konačnici odbačen zbog apsolutne nenadležnosti upravnog organa.

14. Dakle, osporenim odlukama nije meritorno odlučeno o pravu apelanata vezanom za predmetni stan, već je zahtjev u konačnici odbačen iz formalnih razloga, obzirom da je podnesen upravnom organu u pravnoj stvari koja prema odredbama Zakona o privatizaciji predstavlja sudsku nadležnost. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti tužbu nadležnom sudu, što prema stanju spisa nije učinio. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1904/08 od 29. aprila. 2009. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem zahtjeva apsolutno nenadležnom upravnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetni zahtjev nije ispunjavao formalne uvjete tog pravnog lijeka.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1389/08 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio