Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1711/10 (Z. V.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1711/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1711/10, rješavajući apelaciju Zoje Vladetić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zoje Vladetić podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 71 0 P 030003 10 Gž od 17. februara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj 71 0 P 030003 06 P od 22. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoja Vladetić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac advokat iz Banja Luke, podnijela je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030003 10 Gž od 17. februara 2010. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030003 06 P od 22. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 030003 06 P od 22. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 030003 10 Gž od 17. februara 2010. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice kojom je tražila da se naloži tuženom njeno vraćanje na poslove i zadatke referenta za donošenje rješenja ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi sve do rješavanja prigovora apelantice na rješenje tuženog broj 01-78/93 od 2. marta 1993. godine o prestanku radnog odnosa, te da joj prizna sva prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja počev od 27. februara 1993. godine pa do donošenja konačne odluke po prigovoru sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud uvidom u spis utvrdio da je bio vidno izražen stav tuženog da o prigovoru neće odlučivati, te da je apelantica u slučaju ćutnjanja poslodavca o prigovoru bila u obavezi da blagovremeno zatraži sudsku zaštitu, te je primjenom odredbe člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89, u daljnjem tekstu: ZOPRO), te primjenom odredbe člana 105. u vezi sa odredbom članom 165. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) prvostepeni sud tužbu odbacio kao neblagovremenu.

3. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Herecgovine i iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1711/10 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio