Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/10 (V. V.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2091/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2091/10, rješavajući apelaciju Vukosave Vajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukosave Vajić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Rs 000992 10 Rsž od 21. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000992 08 P od 3. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukosava Vajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnio je 29. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Rs 000992 10 Rsž od 21. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000992 08 P od 3. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 P 000992 08 P od 3. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 87 0 Rs 000992 10 Rsž od 21. aprila 2010. godine odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba izjavljena protiv Hemijske industrije «Destilacija» akcionarsko društvo Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je zahtijevala da se tuženi obaveže da je odmah rasporedi na posao koji odgovara njenoj preostaloj radnoj sposobnosti po rješenju Fonda PiO RS od 4. jula 2005. godine, kao i da joj isplati razliku neisplaćenih plata sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbom člana 105. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS", broj 38/00..., 66/03), odnosno odredbom člana 118. stav 1. Zakona o radu, prečišćeni teskt („Službeni glasnik RS", br. 55/07) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, s tim da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Stavom 2. pomenutog člana je propisano da radnik može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od dana učinjene povrede. Nadalje, Općinski sud je naglasio da je tužiteljica za povredu svojih prava, čiju je zaštitu zatražila tužbom, saznala nakon prijema rješenja Fonda za PiO RS, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci. Ovo rješenje apelantica je, kako je istakla u svom iskazu, zaprimila odmah nakon što je doneseno (rješenje je doneseno dana 4. jula 2005. godine). Rok za podnošenje tužbe propisan pomenutom odredbom Zakona o radu, kao posebnog propisa, je prekluzivni zakonski rok, koji se ne može produžavati i čijim propuštanjem se gubi pravo na pokretanje spora, kao i samo pravo koje bi u sudskom sporu bilo predmet sudske zaštite. Općinski sud je naglasio da je apelantica pune tri godine bila nezainteresovana za ispunjenje zakonske obaveze tuženog da je u skladu sa njenom preostalom radnom sposobnošću rasporedi na drugi posao.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelanticine tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović