Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2190/10 (D. C.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2190/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2190/10, rješavajući apelaciju Dragane Crnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Crnić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002 288 09 U od 11. marta 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 515/09 od 4. novembra 2009. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-02-02-2/05 od 3. septembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana Crnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, zastupana po punomoćniku Zoranu Stefanoviću iz Banja Luke, podnijela je 4. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002 288 09 U od 11. marta 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 515/09 od 4. novembra 2009. godine i zaključka Ministarstva broj 05-050-02-02-2/05 od 3. septembra 2009. godine.

2. Ministarstvo je 3. septembra 2009. godine, u ponovnom postupku, donijelo zaključak broj 05-

050-02-2/05 kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u Banja Luci, u ulici Beogradska broj 4/II.

3. U obrazloženju zaključka Ministarstvo je navelo da je apelantica 26. januara 2005. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je član porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je naglasilo da je u smislu člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon) rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana u Republici Srpskoj bio do 19. aprila 2000. godine. Kako je zahtjev za povrat stana podnešen 26. januara 2005. godine, Ministarstvo je zahtjev odbacilo kao neblagovremen.

4. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 515/09 od 4. novembra 2009. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i potvrđen je zaključak Ministarstva broj 05-050-02-02-2/05 od 3. septembra 2009. godine.

5. Protiv rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 515/09 od 4. novembra 2009. godine apelantica je podnijela tužbu Okružnom sudu, koji je presudom broj 11 0 U 002 288 09 U od 11. marta 2010. godine, odbio kao neosnovanu. Okružni sud je ponovio stav prvostepenog i drugostepenog organa da je predmetni zahtjev za povrat podnesen neblagovremeno jer je, u skladu članom 16. stav 1. Zakona, zahtjev mogla podnijeti do 19. aprila 2000. godine, a apelantica je svoj zahtjev podnijela 26. januara 2005. godine, te konstatovao da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način.

6. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud konstatuje da je članom 16. stav 1. Zakona regulisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana može podnijeti do 19. aprila 2000. godine, te ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku, stanarsko pravo mu prestaje. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelantica podnijela zahtjev 26. januara 2005. godine, odnosno po proteku Zakonom propisanog roka.

10. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Ministarstvu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju koga nadležni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2190/10 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio