Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2569/10 (P. P.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2569/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2569/10, rješavajući apelaciju Perice Perkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Perice Perkovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002418 od 15. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-08-001089 od 10. jula 2009. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Perica Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 24. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002418 od 15. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-08-001089 od 10. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR: 4546/05 od 7. decembra 2007. godine naloženo je Vladi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da aplenatu na ime duga za neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2000. godinu i 2001. godinu isplati ukupan iznos od 2.085,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. decembra 2005. godine pa do isplate. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.154,60 KM.
3. Rješavajući o žalbi tužene podnesenoj protiv provostepene presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-GŽ-08-001089 od 10. jula 2009. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je u cjelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Ujedno, odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova nastalih u postupku po žalbi. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da žalba osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer su predmet spora novčana potraživanja iz perioda 2000. godine i 2001. godine. Kako je apelant podnio tužbu provostepenom sudu dana 9. decembra 2005. godine to je, po mišljenju Kantonalnog suda, prigovor zastarjelosti potraživanja, istaknut od strane tužene, osnovan.
4. Protiv citirane presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je, rješenjem broj 070-0-Rev-09-002418 od 15. aprila 2010. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federcije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ukoliko vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 2.085,44 KM te iz tog razloga nije ispunjen uvjet iz člana 237. stav 2. ZPP. Kako je Vrhovni sud na kraju zaključio da nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje takse, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-08-001089 od 10. jula 2009. godine izjavio reviziju, ali je ista rješenjem Vrhovnog suda broj 070-Rev-09-002418 od 15. aprila 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nakon navedenog, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-08-
001089 od 10. jula 2009. godine..
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 15. aprila 2010. godine, pa se podrazumijeva da je osporenu presudu Kantonalnog suda morao primiti prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 24. juna 2010. godine proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović