Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/10 (E.Ć.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Šta se ne smatra imovinom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-437/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 437/10, rješavajući apelaciju E.Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.Ć. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-
Rev-08-000817 od 13. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1958/05 od 19. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2326/99-B od 21. aprila 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. E.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dragan Kramar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-000817 od 13. oktobra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1958/05 od 19. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2326/99-
B od 21. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2326/99-B od 21. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1958/05 od 19. marta 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, A.Č. i T.Č. kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između S.Z., kao davaoca izdržavanja, (u daljnjem tekstu: tužena) i T.Č., kao primaoca izdržavanja, 13. decembra 1996. godine, u predmetu Općinskog suda II u Sarajevu broj R-2183/96 ništav i ne proizvodi pravno dejstvo, te da je tužena dužna predati apelantici i ostalim tužiteljima u posjed i slobodno raspolaganje kuću sa okućnicom i garažom u Ilidži, slobodnu od ljudi i svojih stvari, te su apelantica i ostali tužitelji obavezani nadoknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz zapisnika Osnovnog suda II Sarajevo utvrđeno da su u konkretnom slučaju pri sačinjavanju predmetnog ugovora bili ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za valjanost zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, te da je 13. decembra 1996. godine izvršeno potpisivanje i ovjera ugovora o doživotnom izdržavanju između T.Č. kao primaoca izdržavanja i tužene kao davaoca izdržavanja, kao i da je T.Č. svojeručno potpisao tekst ugovora i zapisnik kod Osnovnog suda II Sarajevo, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka grafologa. Općinski sud je dalje naveo da je provedenim dokazima iskazima saslušanih svjedoka utvrđeno da je, u trenutku smrti T.Č., tužena u potpunosti ispoštovala sve preuzete obaveze iz tač. 2, 3. i 4. zaključenog ugovora. Općinski sud je istaknuo da i pored karaktera bolesti i činjenice godina starosti T.Č, te činjenice da se ugovor o doživotnom izdržavanju može poništiti ukoliko je zaključen sa teškim bolesnikom neposredno pred smrt a uslijed koje bolesti isti nije bio u stanju razumno rasuđivati iako nije lišen poslovne sposobnosti, u konkretnom slučaju iz stanja dokaza spisa ne proizilazi da T.Č nije bio sposoban da rasuđuje, nego je naprotiv pričao da se o njemu jedino i isključivo brine tužena koju je namjeravao za to i nagraditi, što je i učinio, te ugovorom o izdržavanju ostavio tuženoj svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Općinski sud je utvrdio da nije osnovana tvrdnja tužbe da je tužena iskoristila teško zdravstveno stanje davaoca izdržavanja T.Č., te da je očekujući njegovu skoru smrt zaključila predmetni ugovor i da je na taj način stekla za sebe nesrazmjernu imovinsku korist.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-000817 od 13. oktobra 2009. godine, odbijena je revizija apelantice i ostalih tužitelja, te je odbijen zahtjev tužene da joj apelantica i ostali tužitelji nadoknade troškove sastava odgovora na reviziju.
5. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu što temelji na navodima da je zakonski nasljednik imovine svoga prednika koji je sa tuženom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju.
8. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
9. U konkretnom slučaju, apelantica je zajedno sa ostalim tužiteljima podnijela tužbu radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, kako bi nakon toga mogla naslijediti imovinu njenog prednika koja je predmet tog ugovora. Ovo znači da se njen zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelantice, niti se ona u postupku koji je pokrenula pojavljuje kao vlasnica te imovine, već samo kao podnositeljica tužbenog zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelantica mogla imati bar «legitimno očekivanje» da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u zakonom propisanoj proceduri i da se nisu stekli zakonski uslovi zbog kojih bi taj ugovor bio ništav. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelantice da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović