Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/10 (A. S.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-721/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 721/10, rješavajući apelaciju Alije Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Salihovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 11 0 U 002047 09 U od 26. novembra 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-16-126-386/09 od 27. augusta 2009. godine i zaključka Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, broj 16-126-144-17/09/R.B. od 13. jula 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 24. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 U 002047 09 U od 26. novembra 2009. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-16-126-386/09 od 27. augusta 2009. godine i zaključka Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 16-126-144-17/09/R.B. od 13. jula 2009. godine.

2. Zaključkom Komisije, broj 16-126-144-17/09/R.B. od 13. jula 2009. godine, odbačen je kao neuredan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju zaključka je navedeno da je provjerom u bazi podataka, Komisija utvrdila da apelant nije evidentiran kao podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu, te da je stoga, u cilju kompletiranja dokumentacije, 23. juna 2009. godine od apelanta zatraženo da u roku od 15 dana dostavi Komisiji dokaz da je podnio zahtjev u zakonskom roku, uz upozorenje da će ovaj organ postupiti u skladu sa članom 56. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02) ukoliko u ostavljenom roku ne dostavi potrebnu dokumentaciju. Komisija je dalje navela da je apelant 4. jula 2009. godine odgovorio Komisija na način da kod sebe ne posjeduje dokaz o slanju zahtjeva, jer je isti poslao prije osam godina iz pošte u Klokotnici i da je dokaz izgubio s obzirom da se više puta kao izbjeglo i raseljeno lice selio. Kako nisu bile ispunjene pretpostavke iz člana 114. Zakona o opštem upravnom postupku, Komisija je odbacila apelantov zahtjev kao neuredan, u skladu sa članom 56. Zakona o opštem upravnom postupku.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 05/5-16-126-386/09 od 27. augusta 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Komisije.

4. Presudom Okružnog suda, broj 11 0 U 002047 09 U od 26. novembra 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži naknadu materijalne i nematerijalne štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju pobijanim odlukama je odbačen kao neuredan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, jer apelant nije uredio predmetni zahtjev na način kako je to od njega tražila Komisija, odnosno, nije dostavio dokaz da je podnio predmetni zahtjev. Na taj način redovni organi nisu mogli da raspravljaju o osnovanosti apelantovog zahtjeva već je zahtjev odbačen iz formalnog razloga s obzirom da se po istom nije moglo postupati. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnom sudom, apelant je morao podnijeti uredan zahtjev, po kojoj bi redovni organi mogli postupati, odnosno iscrpiti sve pravne lijekove. Shodno tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/10 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio