Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/10 (D. J.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Državljanstvo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-940/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 940/10, rješavajući apelaciju Dragana Jelinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Jelinovića podnesena protiv rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 07-14-7-6257/09 od 15. januara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Jelinović (u daljnjem tekstu: apelant) trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, kojeg zastupa Bajro Čilić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 07-14-7-6257/09 od 15. januara 2010. godine. Istovremeno, apelant je podnio i zahtjev za određivanje privremene mjere u kojem je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru «kojom će odložiti izvršenje rješenja Ministarstva pravde broj 07-14-7-6257/09 od 15. januara 2010. godine, kojom se određuje izručenje apelanta, do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji».

2. Rješenjem Suda BiH, broj KV-113/09 od 6. novembra 2009. godine, stavom I utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, državljanina Republike Srbije, pravosudnim organima Savezne Republike Njemačke, zbog krivičnog djela ubistva na mah iz člana

212. Krivičnog zakonika Savezne Republike Njemačke (u daljnjem tekstu: KZ SR Njemačka). Stavom II odbijena je molba za izručenje apelanta zbog krivičnog djela opasnih tjelesnih povreda iz člana 223. i 223.a KZ SR Njemačka. Naime, apelant je 15. maja 2009. godine lišen slobode od strane službenih lica Granične policije Bosne i Hercegovine, Terenska kancelarija Sjeveroistok Bijeljina po potjernici Interpola Wiesbaden preuzete od Interpola NCB Sarajevo broj 16-04.3-1-IP- E-PL-3893/06-1 od 31. augusta 2006. godine zbog krivičnog djela ubistva i opasnih tjelesnih povreda iz čl. 212., 223. i 223.a KZ SR Njemačka, a sve po nalogu lokalnog suda u Kölnu. Apelant je isti dan priveden u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), nakon čega je Tužilaštvo BiH podnijelo Sudu BiH prijedlog za određivanje ekstradicionog pritvora protiv apelanta. Apelant je 15. maja 2009. godine saslušan od strane sudije za predhodni postupak Suda BiH, te tokom saslušanja između ostalog izjavio da je državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Srbije

3. Prvostepeno vijeće je po izvršenom uvidu u dokumentaciji koja se nalazila u spisu utvrdilo između ostalog da identitet apelanta, a koji on nije niti sporio, te da isti nema državljanstvo Bosne i Herecgovine. U obrazloženju je nadalje navedeno da kako je uz molbu za izručenje priložen i nalog za hapšenje apelanta izdat od Općinskog suda u Kölnu, koji predstavlja pozdan osnov o učinjenju krivičnog djela, a u spisu ne postoji podatak da apelant uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini ili da je u postupku traženja azila, prvostepeno vijeće je našlo da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta u smislu člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, drugostepeno vijeće Suda BiH je rješenjem, broj KŽ-68/09 od 11. januara 2010. godine, žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. Drugostepeno vijeće Suda BiH je utvrdilo da je prvostepenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje svih propisanih zakonskih pretpostavki za izručenje.

5. Ministarstvo pravde, rješavajući po molbi pravosudnih organa SR Njemačke, donijelo je rješenje broj 07-14-7-6257/09 od 15. januara 2010. godine, kojim je dopušteno izručenje iz Bosne i Hercegovine apelanta, državljanina Republike Srbije, rođenog 8. jula 1957. godine u Zemunu, u svrhu vođenja krivičnog postupka koji se protiv imenovanog vodi pred Općinskim sudom u Kölnu, zbog krivičnog djela ubistvo na mah iz člana 212. KZ SR Njemačke. Istim rješenjem je određeno da se izvršenje ovog rješenja odlaže dok apelant ne izdrži kaznu zatvora izrečenu po presudi Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-69/09 od 7. decembra 2009. godine, a zbog krivičnog djela iz člana 241. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine-ometanje rada pravosuđa.

6. Apelant ističe da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana II/3.d) i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je rješenjem Ministarstva pravde broj 07-14-7- 6257/09 od 15. januara 2010. godine, kojim je određeno njegovo izručenje SR Njemačkoj povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjue na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. (1990.)).

9. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, koji se odnosi na odlučivanje o izručenju apelanta SR Njemačkoj. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, kojim se, između ostalog, garantuje da niko ne može biti lišen slobode izuzev u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe protiv koje je u toku postupak ekstradicije. Ustavni sud primjećuje da apelant izričito osporava rješenje Ministarstva pravde broj 07-14-7-6257/09 od 15. januara 2010. godine, kojim je samo odlučeno da su se na osnovu provedenog postupka pred Sudom BiH stekli uslovi za ekstradiciju apelanta. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da se osporenim rješenjem nije odlučivalo o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud konstatuje da je o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije odlučeno u okviru prethodnog postupka pred Sudom BiH po prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje ekstradicionog pritvora protiv apelanta, te u postupku koji je pravosnažno okončan rješenjem Suda BiH broj KV-113/09 od 6. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem broj KŽ-68/09 od 11. januara 2010. godine, a u kojem se utvrđivalo ispunjenje zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta. S obzirom na navedeno, slijedi da se apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f Evropske konvencije, odbacuju kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi kršenje ovog prava ne precizirajući osnov pozivanja na povredu prava na državljanstvo. Također,Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u toku postupka utvrdio da apelant nije državljanin Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, kao i to da se osporenim rješenjem Ministarstva pravde nije odlučivalo o apelantovom pravu na državljanstvo iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje, da se apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na državljanstvo moraju također, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/10 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio