Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/10 (D.o.o. „SAPNA VET“ Sapna)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1821/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1821/10, rješavajući apelaciju D.o.o. „SAPNA VET“ Sapna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.o.o. „SAPNA VET“ Sapna podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-

1043/07 od 22. marta 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. D.o.o. „SAPNA VET“ Sapna (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad F. Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 18. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-1043/07 od 22. marta 2010. godine.

2. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured), broj: U-

567/07 od 17. jula 2007. godine, odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba, izjavljena protiv rješenja ugovornog organa Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 04/1-05-2209/07 od 12. juna 2007. godine, a kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor na Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, broj 04/1-05-

2209/07 od 1. juna 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu od 18. juna 2007. godine izjavio „Federalnom ministarstvu finansija – Uredu za žalbe“ putem Ministarstva, nakon čega je Ministarstvo 3. jula 2007. godine apelantovu žalbu sa spisom predmeta neposredno dostavilo Uredu. Ured je dalje naveo da je apelant predmetnu žalbu dostavio prvostepenom organu, sve u cilju da se ista putem prvostepenog organa dostavi Uredu na razmatranje, međutim posredna dostava nije kao takva propisana odredbama zakona po kojem je Ured nadležan za rješavanje po izjavljenim žalbama u predmetnoj oblasti. Ured je utvrdio da apelant nije postupio na način kako mu nalaže odredba člana 51. stav 5. Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), u smislu ulaganja pismene žalbe Uredu, koji je jedino nadležan da rješava, razmatra i odlučuje po izjavljenim žalbama u predmetnoj oblasti javne nabavke, te da apelant nije ispoštovao ni zadati rok od 5 dana za izjavljivanje žalbe drugostepenom organu, koji se računa od dana prijema odgovora po prigovoru, čak i ako se uzme da je isti putem zamoljenog organa dostavio žalbu ovom organu, s obzirom da je predmetna žalba dostavljena ovom organu izvan dozvoljenog roka od 5 dana koji je propisan članom 51. stav 5. predmetnog Zakona, i koji se računa od dana prijema odgovora po prigovoru.

3. Presudom Suda BiH, broj U-1043/07 od 22. marta 2010. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ureda. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pravilno odlučio Ured kada je apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu iz razloga što je Zakonom o javnim nabavkama, kao posebnim zakonom, propisana procedura, uvjeti, rokovi i organ kome se podnosi žalba na odluke ugovornih organa. Naime, Sud BiH je naveo da je Ured ovako odlučio zbog toga što je u postupku ispitivanja formalnih pretpostavki za ulaganje žalbe utvrdio da je apelant uložio žalbu ugovornom organu, a ne Uredu kao drugostepenom, što je u suprotnosti sa odredbom člana 51. stav 5. Zakona o javnim nabavkama, te da ovaj apelantov propust čini žalbu nedopuštenom i za posljedicu ima odbacivanje žalbe, s obzirom na imperativne zakonske odredbe iz Zakona o javnim nabavkama, kojima se kao posebnim propisom određuju uslovi, rokovi i postupak podnošenja žalbi na odluke ugovornog organa o izboru najpovoljnijeg ponuđača ili u slučaju odbijanja prigovora izjavljenog na odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Sud BiH je istaknuo da je pitanje roka za podnošenje žalbe organa kome se žalba podnosi, odnosno žalbene procedure regulirana u potpunosti posebnim zakonom, pa se na ova pitanja ne mogu primjenjivati pravila upravnog postupka, te da samo u slučaju kada posebnim propisom nije regulirano neko pitanje može biti primijenjena odredba Zakona o upravnom postupku.

4. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelant je podnio žalbu protiv rješenja Ministarstva direktno Ministarstvu, koje je zatim dostavilo tu žalbu Uredu, kao organu nadležnom za postupanje po žalbi. Ured je rješenjem, U-567/07 od 17. jula 2007. godine, odbacio apelantovu žalbu kao nedopuštenu, s obzirom da apelant nije izjavio žalbu u skladu sa odredbama člana 51. Zakona o javnim nabavkama. Apelant je zatim pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ureda, te je Sud BiH donio presudu, broj U-

1043/07 od 22. marta 2010. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presudu Sud BiH je naveo da je pravilno odlučio Ured kada je apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu iz razloga što je Zakonom o javnim nabavkama, kao posebnim zakonom, propisana procedura, uvjeti, rokovi i organ kome se podnosi žalba na odluke ugovornih organa, te da se na ova pitanja ne mogu primjenjivati pravila upravnog postupka.

8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnog suda, a tek onda Ustavnog suda.

9. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Ured i Sud BiH, koji su odlučivali u predmetnom postupku, nisu meritorno odlučivali o apelantovoj žalbi, jer je očigledno da u okolnostima ovog slučaja apelantova žalba nije bila izjavljena u skladu sa odredbama člana 51. Zakona o javnim nabavkama. U takvoj situaciji, da bi došao do konačne odluke o meritumu svog zahtjeva apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu u skladu sa zakonskom procedurom ili opravdati nemogućnost takvog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/10 (D.o.o. „SAPNA VET“ Sapna) | Sudska praksa | Aktio