Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2118/10 (M. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2118/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2118/10, rješavajući apelaciju Miodraga Božinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Božinovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001720 od 6. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000370 od 25. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-

2107/04 od 28. novembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Božinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001720 od 6. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000370 od 25. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

2107/04 od 28. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2107/04 od 28. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000370 od 25. februara 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se na osnovu ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-931-4 od 13. februara 1992. godine i Aneksa ugovora broj 587-2 od 7. februara 1992. godine, zaključen sa bivšom JNA-SSNO utvrdi da je stekao pravo vlasništva sa udjelom 1/1 na stanu u Sarajevu, ulica Adija Mulabegovića broj 10, što je Fedralno ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati, te trpjeti da se apelant uknjiži sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu u Zemljišno knjižnom uredu, Odsjek KPU Općinskog suda.

3. Vrhovni sud je 6. maja 2010. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-09-001720 kojim je odbacio apleantov zahtjev za reviziju presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000370 od 25. februara 2009. godine.

4. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da apelantov zahtjev za reviziju nije dopušten u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) koji izričito propisuje da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužitelj u svojoj tužbi označi (član 53. stav 2. tačka 5. i član 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP). Obzirom da je apelant u svojoj tužbi onačio vrijednost spora u iznosu od 5.000,00 KM, revizija, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije dopuštena. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda za dopuštenost revizije nisu ispunjene ni zakonske predpostavke iz stava 3. člana 237. ZPP.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).

8. U konkretnom slučaju apelanatova revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-

Rev-09-001720 od 6. maja 2010. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000370 od 25. februara 2009. godine.

9. S obzirom na to da je, apelant u svojoj apelaciji izjavio da mu je 25. marta 2009. godine dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000370 od 25. februara 2009. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. juna 2010. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2118/10 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio