Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2430/10 (M. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2430/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 2430/10, rješavajući apelaciju Marka Budima, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Budima podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001576 od 20. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003315 od 23. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-
4025/05 od 4. oktobra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Budim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001576 od 20. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003315 od 23. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-4025/05 od 4. oktobra 2007. godine.
2. Općinski sud je 4. oktobra 2007. godine donio presudu broj Pr-4025/05 kojom je Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) dužna apelantu isplatiti plaću za mjesec januar 2001. godine u iznosu od 665,00 KM, plaću za februar 2001. godine u iznosu od 665,00 KM, na ime regresa za godišnji odmor za 2000. godinu iznos od 408,44 KM, za 2001. godinu iznos od 506,00 KM sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Kantonalni sud 23. aprila 2009. godine donio presudu broj 009-0-Gž-07-003315 kojom je uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cjelosti odbio aplenov tužbeni zahtjev za isplatu plaće za mjesec januar i februar 2001. godine u iznosu od po 665,00 KM, regresa za godišnji odmor za 2000. godinu iznos od 408,44 KM, za 2001. godinu iznos od 506,00 KM sve sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom dva dispozitiva presude apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu žalbe je odbijen kao neosnovan.
4. Vrhovni sud je 20. aprila 2010. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-09-001576 kojim je odbacio apleantov zahtjev za reviziju presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-003315 od 23. aprila 2009. godine.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da apelantov zahtjev za reviziju nije dopušten u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) koji izričito propisuje da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Obzirom da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 2.244,44 KM, revizija, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije dopuštena. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda za dopuštenost revizije nisu ispunjene ni zakonske predpostavke iz stava 3. člana 237. ZPP.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantova revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-
09-001576 od 20. aprila 2010. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-003315 od 23. aprila 2009. godine.
10. S obzirom na to da je, apelant u svojoj apelaciji izjavilo da mu je 15. maja 2009. godine dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-003315 od 23. aprila 2009. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. juna 2010. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović