Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-540/08 (D.G.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-540/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 540/08, rješavajući apelaciju D.G, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.G. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-06-000028 od 25. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1599/05 od 24. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-578/04 od 30. avgusta 2005.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Atif Kadrić, advokat iz Živinica, podnio je 15. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000028 od 25. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1599/05 od 24. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 578/04 od 30. avgusta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-578/04 od 30. avgusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1599/05 od 24. novembra 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje preduzeća za proizvodnju i promet namještaja «Konjuh» d.d. Živinice (u daljnjem tekstu: prvotuženi) o davanju na korištenje stana koi se nalazi u Prvoj ulici broj 53 u Živinicama, R.A. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i H.A. (u daljnjem tekstu: trećetuženi), da je ništav ugovor o korištenju stana koji je temeljem tog rješenja zaključen između drugotuženog i pravnog prethodnika prvotuženog, da se naloži Zemljišno-knjižnom referentu Općinskog suda da izvrši brisanje upisa prava vlasništva drugo i trećetuženih na stanu koji je predmet ugovora i da se naloži prvotuženoj da sa tužiteljem zaključi ugovor o otkupu stana. Istom presudom je usvojen protutužbeni zahtjev drugo i trećetuženih pa je utvrđeno da je prestala pravna valjanost ugovora o korišćenju stana broj 207/91 zaključenog 14. novembra 1991. godine između apelanta i Stambene zadruge radnika ŠIP „Konjuh" Živinice, te obavezan apelant da protutuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.986,03 KM.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da prema izmijenjenoj odredbi člana 3. stav
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», broj 11/98), te tačke 1. Uputstva o primjeni ovog Zakona («Službene novine FBiH», broj: 27/99 i 43/99), osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Anexu 7. Općeg okvirnog Sporazuma za mir u BiH, s pravom povratka u stan, bez obzira na okolnosti pod kojima su napustili stan, dok je noveliranom odredbom člana 5. Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana 4. oktobar 1999. godine kao i da stanarsko pravo prestaje ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. Istovremeno, članom 18.b. ovog Zakona propisano je i da se njegove odredbe odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu člana 1. tog Zakona, ukoliko je nosilac stanarskog prava stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. U postupku Kantonalni sud je utvrdio da je apelant sa članovima svog domaćinstva u toku 1997. godine, dakle prije 4. aprila 1998. godine, otišao u Australiju, te se s toga ima smatrati izbjeglim i raseljenim licem, a predmetni stan se ima smatrati napuštenim stanom. Kantonalni sud je naveo da je u navedenoj situaciji postojala obaveza apelanta da do 4. oktobra 1999. godine podnese zahtjev za povrat stana, a propust da to učini imao je za posljedicu prestanak stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 5. navedenog Zakona, a time i gubitak njegove aktivne legitimacije, zbog čega se ni tužbeni zahtjev postavljen u tužbi podnesenoj tek 23. avgusta 2004. godine, ne može prihvatiti osnovanim. Takođe, Kantonalni sud je istakao da na drugačiji stav ne može biti od utjecaja to što je apelant uz saglasnost prvotužene, prije odlaska u Australiju, zaključio ugovor o izdavanju stana, jer je ova okolnost relevantna samo za pitanje otkaza ugovora o korištenju stana, a što u konačnom i nije predmet ovog spora. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da radi se o ugovoru koji je prema svojoj sadržini bio zaključen na period od 8. maja 1997. do 8. maja 1999. godine, uz obavezu privremenog korisnika da nakon proteka ovog vremena stan vrati apelantu, a prema neosporenom utvrđenju prvostepenog suda apelant se nije vratio u predmetni stan ni nakon 8. maja 1999. godine, što prema mišljenju Kantonalnog suda samo ide u prilog iznesenom stavu da se tužitelj ima smatrati izbjeglim i raseljenim licem, a predmetni stan da se ima smatrati napuštenim stanom.
4. Vrhovni sud je 25. oktobra 2007. godine donio presudu broj 070-0-Rev-06-000028 kojom je odbio apelntovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1599/05 od 24. novembra 2005. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da u zakonom propisanim rokovima podnese zahtjev za povrat spornog stana, što je, na osnovu odredbe 18.b. Zakona bio dužan učiniti do 4. oktobra 1999. godine. Zbog propuštanja podnošenja zahtjeva za povrat stana došlo je do prestanka stanarskog prava apelanta na predmetnom stanu u smislu člana 5. Zakona, zbog čega apelant nije mogao efektivno koristiti pravne lijekove kojim bi ostvario pravo na povrat spornog stana, pa tako ni tražiti da se utvrde nezakonitim akti tuženog kojim je taj stan dodjeljen drugo i trećetuženim i temeljem čega su drugo i trećetuženi predmetni stan otkupili i postali njegovi vlasnici. Ustavni sud zaključuje da je apelant radi ostvarenja prava na povrat predmetnog stana i zaštite svojih ustavnih prava na čiju se povredu poziva u apelaciji morao prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu efektivno iscrpiti raspoložive pravne lijekove, odnosno podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom upravnom organu ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović